Između dvije vožnje pojavila se u Tomislavcu. Ručala je sama. Glavu
je spustila: “Skijala sam kao krava”. Iako je i ta prva vožnja,
premda nikada neće spadati meu00F0u Janičine velike utrke, davala nadu.
Film se vrtio unatrag, slika unazad godinu dana. Onaj start na prvoj
sljemenskoj utrci, nervoza, čvrsti stisak štapova i uzdah koji je iz
dubine duše izbacio nagomilani silni strah koji sada više nije
osjećala. Gips joj je zamjerio što je mahnula, valjda dečku, u kameru,
nasmijala se, ali...
Iako je kuhala iznutra, na startu je ove godine to ipak bila ona. I
zato je i prva vožnja bila dobra. A ono što je napravila u drugoj bit
će upisano u Janičine “greatest hits”. Za sva vremena. I za samo naše
dane. Netko je rekao da je čuvala, pazila ruku, ali to je zapravo
nemoguće, barem dvadeset kolaca udarila je golom rukom, podnosila je
nevjerojatnu bol i uletjela u cilj sa sekundu i 90 stotinki u plusu.
Onda se ispričala za sramotu iz prve vožnje, ali su se crvenjeti morale
one koje je takva Janica u drugoj vožnji, u utrci bez štapa i rukavice,
pobijedila. Anja Paerson, vjerujte, te se sljemenske noći nije dobro
osjećala.
Plašt je bio spreman, Marlies Schild kočila se od uzbuđenja. No, to
je brdo imalo samo jednu vladaricu. Gospodaricu boli i pobjeda,
čarobnicu čija je ruka te noći bila doista čarobna. U noći u kojoj je
Zagreb postavio standarde svjetskog skijanja za sva vremena. I u kojoj
je Janica Kostelić napisala dodatak svoga ugovora s Bogom, talentom,
Sljemenom, ljudskom izdržljivosti i natjerala nas da se ponovo uhvatimo
za glavu. Ne i posljednji put...
OSVRT