Hrvatska košarka dala je tri istinska genijalca – Krešu Ćosića, Dražena Petrovića i Tonija Kukoča – među kojima je reprezentativno najtrofejniji upravo Krešo. Genijalni centar osvojio je sedam europskih, četiri svjetske i tri olimpijske medalje, pri čemu je triput bio europski prvak, dvaput svjetski i jednom olimpijski pobjednik. Za razliku od Kukoča, Krešo nikad nije bio europski ni NBA klupski prvak, no u njegovo vrijeme NBA nije bio takav mamac kao danas, pa se on zahvalio na ponudi Lakersa.
No, zato nije odolio zovu američke sveučilišne košarke. Za BYU, koledž pod velikim utjecajem Mormonske crkve, igrao je od 1970. do 1973. U tom je razdoblju postao prvi neamerikanac izabran u najbolju petorku koledž košarke, što mu je dvaput pošlo za rukom. Uživao je u tranzicijskoj košarci koju je momčad igrala, s oduševljenjem je prihvatio kontru kao način života, što je bio antipod onoj košarci koja se igrala u Europi s teškim i teško pokretljivim centrima.
Štrkljast dečko posebna dara
Nemjerljivi Ćosićev talent dobio je pokriće u trofejima. Premda je kao klinac bio štrkljast poput kakva ogoljela stabla, pa su ga zvali Žila, već je i za juniorskih dana bilo jasno da je riječ o sportašu posebnog dara. Shvativši to kao njegov suigrač u Zadru, tada ponajbolji branič Giuseppe Giergia svoj je nastup u reprezentaciji na SP-u u Montevideu uvjetovao njegovim igranjem. A kada je Krešo jednom ušao u državnu vrstu, a već do svoje 19 godine osvojio je i svjetsko i olimpijsko srebro, iz nje više nije izlazio. Ne samo zbog bjelodanog talenta nego i zbog dopadljiva karaktera.
Čarobna je bila i njegova transformacija u vjernika. Mormonsku vjeru prihvatio je na drugoj godini studija za što je znao reći:
– Postoji tisuću razloga zašto se ne bih trebao priključiti Crkvi i samo jedan razlog zašto bih trebao, a to je zato što je to istina kojoj su me podučavali moja majka i baka.
Vjernik u komunističkoj eri
Po povratku iz SAD-a Krešo je bivšu SFRJ odveo do tri naslova europskih prvaka, ali i do olimpijskog zlata u Moskvi 1980. Sve to vrijeme trudit će se da u komunističkoj SFRJ gradi temelje Mormonske crkve. O tome je njegova supruga Ljerka govorila prigodom Krešina imenovanja u Košarkašku kuću slavnih:
– Osim što je bio pažljiv suprug i otac, Krešo je bio Božji čovjek i patriot. U eri komunizma imao je hrabrosti biti vjernik. U vrijeme kada je to bilo opasno za obične ljude, a kamoli za javno poznate.
U postameričkoj eri Krešo je svom Zadru donio još dva, sveukupno pet, naslova. No, bilo je situacija i kada je Zadar morao spašavati iz živog blata. Jedne je godine postao jedinstven slučaj u svijetu. Istovremeno je bio trener ljubljanske Olimpije, a odlazio je igrati utakmice za Zadar.
Nakon nezaboravne sportske karijere (1965.-1983.), Ćosić se otisnuo u diplomatske vode, o čemu je jednom sam rekao ovo:
– Hrvatski predsjednik bio je uvjeren da je nakon Zagreba za našu mladu državu najvažniji grad bio Washington pa me poslao tamo jer poznam Ameriku.
medalju (btw. tad se dogodio bojkot Amera zbog vojne intervencije SSSR-a u Afganistanu godinu dana prije; od tada nema mira u toj državi). Te godine iz Bologne, Krešo prelazi u Cibonu, igra dvije sezone i u zadnjoj sezoni Krešine aktivne igračke karijere Cibona po prvi puta osvaja titulu državnog prvaka. Potom se Krešo umirovljuje kao igrač, ubrzo se ženi, postaje izbornik repke i tu funkciju je obavljao 4 sezone. Bio je uvijek vedar i nasmijan, jednostavan i druželjubiv, ništa ga nije moglo naljutiti. Ponekad bi se namrštio i skupio obrve, ali to bi kratko trajalo, i brzo bi vratio svoj poznati dječački osmijeh na licu. Jednom riječju, Krešo za sva vremena, istinska legenda svjetske košarke; u kući slavnih u Springfieldu; i više nego zasluženo. Danas, kad na nekim manifestacijama vidim Krešinog sina (naročito kad je Kup u pitanju), zasuze mi oči zbog Kreše, jer sin je ispljunuti otac...