Aleksandar Saša Đorđević (48) jedan je od rijetkih bivših košarkaša koji je vrlo uspješan i kao trener. Štoviše, na najboljem je putu da u dogledno vrijeme postigne sve što je polučio i za vrijeme aktivnog igranja. Današnji izbornik Srbije, s kojom je već na prvom natjecanju otkako je sjeo na klupu, prošlogodišnjem SP-u u Španjolskoj osvojio srebrno odličje, nastavlja tradiciju svojih učitelja od Bože Maljkovića, Duška Vujoševića, Dušana Ivkovića do Željka Obradovića, s kojim je i igrao za Partizan, piše Max!.
Saša Đorđević bio je lucidan i prvoklasni playmaker, s izrazito liderskim karakteristikama, s karizmom koju je nosio oblačeći dres Partizana i reprezentacije Jugoslavije. Nekako će ponajviše ostati u kolektivnim pamćenju po kilerskoj i biljarskoj ubitačnosti i točnosti u trenucima kada je trebalo imati hrabrosti i odlučnosti. Nikada se nije libio uzeti loptu i odlučivati u posljednjim napadima.
Otpisali ga u Zvezdi
Na taj način Partizanu je donio jedini naslov prvaka Europe, a tako je zavio u crno i Hrvatsku na Eurobasketu 1997. u Španjolskoj. Demolirao je i Litvu u finalu EP-a dvije godine prije u Ateni. Zabio im je 41 poen, pogodivši čak devet od dvanaest šuteva za tricu. A da je rođeni pobjednik, dalo se naslutiti na počecima karijere, kada je u prvom velikom derbiju protiv Crvene zvezde ušao dvije minute prije kraja i postigao pobjedničku tricu.
Đorđević je inače košarkom počeo trenirati u Crvenoj zvezdi, 1977. godine s navršenih deset godina. Prvi trener bio mu je tada 25-godišnji Božidar Maljković, ali je vrlo brzo proglašen neperspektivnim i netalentiranim. Bilo bi zanimljivo upitati Maljkovića tko je bio taj genijalac koji je procijenio da mali Saša nije za košarku.
Ne znamo je li i Maljković poput Ćire Blaževića u slučaju Roberta Prosinečkog obećao pojesti diplomu ako ovaj ne uspije kao igrač, ali da je napravio kardinalnu pogrešku, tu nema spora. I tako, Zvezda je izgubila odličnog košarkaša, a Partizan će dobiti malca koji će čak devet sezona nositi crno-bijeli dres. U prvi sastav gurnuo ga je Moka Slavnić. Debitirao je kao 17-godišnjak u sezoni 1984./85.
Istovremeno, bio je član juniorske vrste koja je prvo 1986. u Austriji osvojila europsko, da bi godinu poslije oko vrata stavila i svjetsko zlato. Izbornik Svetislav Pešić imao je privilegiju trenirati i voditi Divca, Kukoča, Rađu, Pavićevića, Alibegovića, Đorđevića, Koprivicu i Ilića. Podsjetimo, na prvenstvu u Bormiju briljirao je Pink Panther Toni Kukoč, pogodivši protiv SAD-a čak 11 od 12 trica.
Na probi u Celticsima 1990.
Uoči sezone 1986./87. u Partizan su stigli Vlade Divac, Ivo Nakić i Žarko Paspalj, a za trenera je ustoličen Duško Vujošević, tada 27-godišnjak. Crno-bijeli su odmah postali prvaci svladavši u finalu najvećeg suparnika Crvenu zvezda sa 2-0. Na Europsko prvenstvo u Ateni kao izbornik ga je poveo Krešo Ćosić te je sudjelovao u osvajanju brončanog odličja. Poslije će se pokazati da mu je do Rima 1991. to bilo jedino natjecanje na kojem je nastupao za seniorsku vrstu. A razlog ćemo saznati godinama poslije, objasnio je sam Đorđević.
– Zbog pokojnog Dražena Petrovića nisam igrao na Olimpijskim igrama 1988., EP-u 1989. i SP-u 1990. Na utakmici u Beogradu 1988. posvađali smo se na “pasja kola” i Dražen se zarekao da, dok je on u reprezentaciji, ondje neće biti mjesta za mene. Volio bih vjerovati da to nije razlog, ali nažalost, sve pokazuje da je. Bez obzira na to, kada je poginuo, dva sata sam bez prestanka plakao!
Te iste 1987. opet je juniorski prvak Europe. Uslijedila je dominacija Jugoplastike s četiri naslova prvaka uzastopno, a Partizanu je za utjehu ostao Kup i Kup Radivoja Koraća 1989. U ljeto 1990. odlučio je otići na probu u Boston Celticse, ali ipak nije potpisao ugovor, pa se vratio u Beograd. Budući da Dražen Petrović nije nastupio za Jugoslaviju u Rimu 1991., Đorđević je vraćen u reprezentaciju Dude Ivkovića.
Godinu poslije osvojio je trostruku krunu – prvenstvo i Kup Jugoslavije (tada već krnje) te kao šlag na tortu Kup prvaka u Istanbulu, baš njegovom tricom protiv Joventuta. Nakon devet sezona napustio je Humsku i potpisao za Olimpiju iz Milana, s kojom je osvojio još jedan Kup Radivoja Koraća. Nakon dvije godine prešao je u bolonjski Fortitudo i opet ostao dvije sezone. U međuvremenu je osvojio zlato na EP-u u Ateni 1995.,te srebro na OI u Atlanti godinu poslije. Na oba natjecanja igrao je sjajno, bio je lider zvjezdanog sastava s Divcem, Paspaljem, Savićem… Nakon raskida ugovora s Fortitudom otišao je u NBA, u Portland, i to za minimalac od 247.000 dolara. Ali, nakon samo osam utakmica i 61 minute vratio se u Europu, u Barcelonu.
– Bio sam nesretan kako su me tretirali u Americi. Uglavnom sam bio zadužen za obrambene zadatke, a to me činilo poprilično frustriranim – prisjetio se Đorđević NBA epizode.
U Barci je ostao do 1999. Odmah je osvojio prvenstvo, što će učiniti i sezonu poslije, uz još jedan Kup Radivoja Koraća. Postao je 1997. kapetan reprezentacije i odveo je do novog naslova prvaka Europe u Španjolskoj, a jedna od žrtava bila je i naša vrsta – baš tricom Đorđevića u posljednjim trenucima susreta s pola terena. Kako će se poslije pokazati bio je to njegov oproštaj od državne vrste, jer je zbog ozljede meniska propustio Svjetsko prvenstvo u Ateni 1998., a zbog prepona EP u Francuskoj 1999. Zbog obiteljskih razloga nije igrao niti na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000.
Oproštaj 2005. u Pioniru
Od 1999. do 2002. igrao je za Real, osvojivši jedan naslov prvaka. Nakon jednogodišnje pauze potpisao je za Scavolini, u kojem je ostao godinu i pol, a otišao je zbog svađe s upravom, te se 25. veljače 2005. vratio u Milano, gdje je sa 38 godina završio briljantnu karijeru. Od igranja se službeno oprostio 3. srpnja 2005. u Pioniru, na revijalnom susretu. U siječnju 2006. izabran je za trenera Milana. Ostao je sezonu i pol, da bi bez košarke bio sve do 2011. kada se vratio na klupu, ali ovaj put Benettona.
U studenom 2013. naslijedio je Dušana Ivkovića na klupi Srbije i odmah na prvom natjecanju, Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj osvojio srebrno odličje. Poznat je po svojoj čvrstoj ruci, što je prije godinu dana na svojoj koži osjetio Vladimir Micov koji je odstranjen prije odlaska na SP, zbog nediscipline, bacanja ručnika za vrijeme pripremnog ogleda protiv Novog Zelanda. Uoči ovogodišnje europske smotre odrekao se Katića, Mačvana i Bikčevića, ali i bez njih Srbija fantastično gura u Lilleu, a prije toga u Berlinu, gdje je upisala sve pobjede u iznimno teškoj skupini. Srbija na krilima Bjelice, Raduljice, Teodosića i Bogdanovića s pravom pretendira na najviši mogući plasman. Novi trener atenskog Panathinaikosa u slučaju osvajanja zlata postao bi to i kao igrač i kao izbornik.
>> Srbi ostali bez finala Eurobasketa, zaustavila ih Litva!
Tko je Krešo ĆoRić?