Istrčale su na parket bez jasne predodžbe što bi zapravo trebale izvesti. Bio je Uskrs 2006. godine, košarkaši su igrali na domaćem terenu, a one su trebale animirati publiku. U stanci. Tako su im barem objasnili prije same utakmice.
Srećom su tribine bile prazne
– Kreni – netko je viknuo, ni danas ne znaju tko, i one su potrčale. Skakutale su kako su znale i umjele, moleći se da cijela improvizirana koreografija završi što prije. Znale su da je “katastrofu” koju su upravo izvele, na njihovu sreću, vidjelo samo desetak ljudi.
– Tih godina na tribinama i nije bilo mnogo navijača, niti je košarka bila popularna – prepričavaju dok se u svlačionici Prirodoslovne škole u Zagrebu pripremaju za trening. Najlonke, puni make-up, dresovi, pomponi i beskonačno ponavljanje pokreta njihova je priprema. Tri puta tjedno – bez izostanaka.
Ni danas, šest godina od tog prvog nastupa, debakla koji pamte, Cheerleadersice zagrebačke Cedevite nemaju trenera, same smišljaju pokrete i nove plesove, biraju glazbu i buduće članice.
– Glavni je uvjet za cheerleadersice da već imaju plesnog iskustva. Djevojke moraju biti atraktivne, poželjna je duga kosa, ali fizički izgled nije presudan – kažu.
Danas ih je dvadesetak, a najstarijim članicama 26 je godina. Iako je osim zabave cheerleading i način na koji zarade džeparac, te su djevojke odreda odlične studentice Ekonomskog, Filozofskog, Prirodoslovnog i Agronomskog fakulteta koje zbog svojih zapaženih rezultata primaju i stipendije.
– Koliko god trenirale ili nastupale, to nikada nije utjecalo na naše uspjehe. Više zapravo i ne možemo bez treninga – kažu. Koreografije su im osigurale popularnost, prilaze im mnogi, hvale nastup, mole za brojeve telefona, ulaznice za utakmice, autograme košarkaša.
– Družimo se s košarkašima, ali Cedevitin postav često se mijenja pa se dogodi da baš kada se upoznamo, oni napuste klub – kažu djevojke. Priznaju, ima i ljubavi, ali to je, odmah se opravdavaju, više iznimka nego pravilo.
Slučajno ostale zaključane
– Znalo se dogoditi da se zaljubimo u košarkaše ili oni u nas. No, o detaljima nećemo govoriti – kažu i mijenjaju temu: na tanak se led ne daju.
Najdulji im nastup traje minutu, a tijekom utakmice se presvlače nekoliko puta. Dosad su uvježbale više od dvjesto koreografija, a najteže su, ističu, akrobacije. Savršene elemente zato plaćaju modricama, a nisu isključena ni istegnuća, pucanje mišića i ozljede koljena, koje su u ceerleadingu najgore.
– Ne mogu se zamisliti bez Cedevite. U cheearleading sam krenula na fakultetu umjesto tjelesnog odgoja i ostala. Sada svakom novom utakmicom imam sve više volje i ideje za sljedeće nastupe – kaže kapetanica, 26-godišnja Vanja Mikić.
U godinama navijanja skupile su stotine anegdota – bilo je djevojaka koje bi u nekoliko sekundi, koliko im traje stanka za presvlačenje, na teren istrčale zaboravivši odjenuti kratke hlačice ili onih koje su jednostavno cijelu koreografiju ostale zaključane u svlačionici. Slučajno!
– U takvim situacijama improviziramo. To nam nije problem jer smo se upravo kroz improvizaciju i usavršile i postale ono što danas jesmo: Cedevitine navijačice – kažu uglas djevojke.
teško žabu u vodu naterat!!