Dirljivo je bilo, na drugu obljetnicu Cicina preranoga odlaska, vidjeti kolonu njegovih nekadašnjih suigrača kako se teškim koracima uspinju mirogojskom stazom prema posljednjem počivalištu jednoga od najvećih Dinamovih igrača svih vremena. Svi naoružani plavim lampionima i pozamašnim naramkom uspomena na prijatelja, nekadašnjeg kapetana, neponovljivoga plavog 9 Zlatka Kranjčara.
Uz titranje svijeća na mramornoj ploči, na mirogojskoj kiši i vjetru prisjećali smo se Cice, a bilo je naravno i - smijeha. Baš kako bi Cico to želio. Nasmijali smo se svi nekoj Mlinkinoj anegdoti iz igračkih dana, nasmijali smo se i rečenici kako 'nas Ćiro sigurno sad sve nadgleda', budući da slavni trener odnedavno leži samo pedesetak metara niže od Zlatka Kranjčara.
Godine lete
Gotovo cijela jedna Dinamova momčad pošlihtala se oko Cicina groba: Zvonko Marić, Velimir Zajec, Džemo Mustedanagić, Branko Tucak, Snješko Cerin, Mladen Munjaković, Marko Mlinarić i Stjepan Deverić. Njih osmorica zajedno imaju ukupno 3135 nastupa za Dinamo! Bio je tu i liječnik, dr. Hrvoje Šojat, pa dirigent i skladatelj Josip Cvitanović, čijemu je sinu Cico krsni kum, pa ugostitelj Mario Mandić, također dugogodišnji Cicin prijatelj, pa nekadašnji Dinamov djelatnik Milan Šulentić, pa Marko Marić, sin Zvonka Marića... Negdje u pozadini, tiho i samozatajno, ruku pod ruku, bili su tu i Niko Kranjčar i njegova majka Elvira.
– Dvije godine su proletjele, ali nikada neće izblijedjeti Cicina slika. Neće izblijedjeti uspomena na naš odnos, kao ni na odnos navijača Dinama i hrvatske reprezentacije prema njemu – kazao nam je Marko Mlinarić, uz Cicu i Zeku najprepoznatljiviji nogometaš iz Dinamove šampionske generacije, ali i možda najveća Dinamova desetka u povijesti.
Jeste li se Cico i vi osjećali kao zvijezde tih godina, pitali smo Mlinarića, koji je na Cicino počivalište ponio knjigu 'Cico, tak imam te rad'.
– Jesmo, ali mogu reći u svoje ime – ali vjerujem i u Cicino – da smo bili stopljeni s navijačima, s narodom. Bili smo narodski ljudi odgajani u Dinamovu, zagrebačkom, hrvatskom duhu, i navijači su to prihvatili. Sve je to bilo garnirano utjecajem na žalost nedavno preminuloga gospodina Miroslava Blaževića, našega tadašnjega trenera, koji je u to vrijeme sve to bio podigao na jednu višu razinu.
Velimir Zajec također se s dozom nostalgije prisjetio svojeg prijatelja i suigrača iz najslavnijih dana igračke karijere.
– Cico nije bio samo moj suigrač, bili smo prijatelji, bili smo i kumovi. Eto, i obiteljski smo povezani. Elvira je divna žena, mali (Niko) i mala (Lana) također, bili smo baš jako povezani svi skupa. Uvijek sam emotivan na ovome mjestu, tu su mi i mama i tata, dođem, pomolim se... Nedostaje li mi Cico? Nekada smo se znali puno družiti, ne toliko u zadnje vrijeme, ali tu našu generaciju držala su ta naša druženja i prijateljstva. I Mlinka, i Štef, i svi ovi dečki koju su danas ovdje, svi smo veliki prijatelji, i naravno da mi je drago da se ta tradicija naših viđanja nastavlja. Jako sam sretan što sam ih sve ponovno vidio – kazao nam je Zajec.
Iza nas su dvije godine bez Cice Kranjčara, nekadašnjega idola Dinamovih navijača, ali i jedine maskote koju je Dinamo ikada imao. Zlatko Kranjčar iza sebe je ostavio dosege koji će zauvijek ostati uklesani u kamenu. Bio je čudesan nogometaš po svome talentu. Na svojim igračkim vrhuncima uživao je nevjerojatnu popularnost Dinamovoga puka. Cico je s Dinamom bio prvak i kao igrač (1982.), i kao trener (1996., 1998.), te je prvi trener koji je plave dva puta uveo u Ligu prvaka. Cico Kranjčar bio je u razdoblju od sedam godina ponajbolji igrač bečkoga Rapida. Cico je 1990. bio prvi kapetan hrvatske nogometne reprezentacije, a od 2004. do 2006. i njezin izbornik. Povrh svega, Zlatko Kranjčar bio je domoljub, karizmatična ličnost snažne osobnosti i utjecaja na ljude. Sa svima je bio blizak, prisan, sve je, bez ikakvih ograda, puštao u svoj svijet. Pa makar i na svoju štetu. Zato je uživao golemu popularnost, ne samo u Zagrebu i Beču, nego i u Rijeci, u Iranu, Crnoj Gori...
Pripadao cijeloj Hrvatskoj
Zlatko Kranjčar bio je čovjek koji je pripadao cijeloj Hrvatskoj. Iako je bio Dinamov kapetan i zaštitni znak, uvijek je s velikim respektom govorio i o najvećemu suparniku Hajduku. Kada ga je kao oca i dinamovca pogodio odlazak njegovoga sina Nike iz Maksimira, Cico ga je bez kočnica usmjerio prema Splitu i Hajduku, a ondje je Nikina karijera bila spašena.
