Ovako kako me sada prati Večernji list u mojim prisjećanjima na to šampionsko proljeće, tako su me te '82. godine pratili Ivo Tomić koji je, među ostalim, od mog bijelog šala napravio legendu, Veselko Tenžera koji je jako dobro poznavao duh ovoga grada, ali i primjećivao promjene do kojih u njemu dolazi, Zvonimir Milčec koji je svojedobno ukoričio ovu šampionsku sezonu i Pero Zlatar koji, iako nije bio u Zagrebu, bio je prisutan više od drugih. Novinarski trojac "ABS", kako smo zvali Abramovića, Barišu i Stipkovića, također je bio izuzetno angažiran oko Dinama i mene tih dana, a naš idilični odnos samo bi povremeno narušili neki nekorektni nalozi ili naslovi njihova urednika.
Dinamov "Fantom pet"
Novinari su bili važan dio mene cijelog života, a te godine pogotovo, i naša je suradnja, uz poneka iskakanja, bila besprijekorna.
Zvonimir Magdić Amigo, nadalje, bio je također izvrstan poznavatelj nogometnih prilika u Zagrebu, a nikada neću zaboraviti kada se na dvije masno tiskane stranice u SN reviji raspisao o takozvanom "fantomu pet". Neobičnom fenomenu koji se veže isključivo uz Dinamo, a koji se odnosi na činjenicu da je klub u svojoj povijesti već dva puta vodio s pet bodova prednosti na ljestvici ispred Crvene zvezde, a kraju je ipak izgubio prvenstvo. To je razlog, raspreda na tim stranicama Amigo s dvojicom igrača iz tih generacija, Cizarićem i Rorom, da unatoč sjajnim Dinamovim igrama i sada moramo biti zabrinuti. Prije utakmice s Osijekom prednost je, naime, bila upravo pet bodova, a on se boji, kako piše u tom svom štivu, da će se povijest ponoviti.
Cizarić se prisjeća kako su tri kola prije kraja imali tu prednost, a onda u Sarajevu, protiv mog prijatelja Mantule, u utakmicu su ušli previše opušteno. Mantula je tu, sjećam se toga vrlo dobro, postigao sjajan pogodak za pobjedu iako je već imao dogovor da od sljedeće sezone igra upravo za Dinamo. Nakon toga izgubili su od Zvezde u Zagrebu, a zatim nisu uspjeli pobijediti ni OFK, što bi im također bilo dovoljno za prvo mjesto… Može moj Amigo tu pisati o nekom "fantomu" koliko god želi, ali ja tu ne vidim nikakve paranormalne sile ili nadnaravne pojave, već jednu pretjeranu ležernost koja se pred kraj uvukla u momčad. Svaki trener mora konstantno strahovati da mu se takvo što ne dogodi, to je činjenica, ali ja nisam ništa namjeravao prepustiti slučaju pa sam cijelo vrijeme našeg šampionskog pohoda nastojao držati napetu atmosferu u ekipi. Bio sam im najstroži otac, kako je jedan od tih novinara koji su mi bili bliski pametno primijetio, ali i najblaži roditelj. Osamnaest godina kasnije Dinamu se dogodila ista tragedija. Džajić je u posljednjim sekundama utakmice u Ljubljani donio prvenstvo Crvenoj zvezdi, a Dinamo, koji je tu veliku prednost izgubio još ranije protiv Niša i Proletera uz snažne sudačke opstrukcije, stvar nije uspio spasiti ni u Splitu.
Bez obzira na to koliko je novinarima oko mene bilo to zanimljivo za povlačenje njihovih literarnih paralela, a Amigo je to posebno volio, nisam namjeravao dopustiti da se isto dogodi meni i mojim sinovima. Do ove utakmice s Osijekom morali su ionako svi već uvidjeti da je s ovom generacijom nastajao neki novi, nimalo depresivni Dinamo.
Na gostovanje u Osijek putovali smo novim, iznimno modernim autobusom. Svega je bilo u njemu: televizija, stol za kartanje, bife i klimatizacijski uređaj, ali nije bilo ono što mi je najviše trebalo, a to je nekoliko mojih standardnih prvotimaca. Zajec je ostao u Zagrebu na injekcijama, Deverić je otpisan još od ozljede zadobivene u utakmici protiv Partizana, a nakon grube igre Rijeke u prethodnom kolu ostao sam i bez Hadžića i Bračuna. Kada mi je na treningu prije putovanja Zvezdan Cvetković počeo šepati, počeo sam se toliko preznojavati da sam znao kako mi ni klimatizacijski uređaj u novom autobusu neće pomoći… Česte i sve teže ozljede koje su se počele javljati kod mojih igrača kao posljedica sve grublje igre, zgusnutog rasporeda utakmica i već odmaklog dijela sezone, počele su me jako brinuti.
"Možda je to uzrok 'fantoma pet'", zapitao sam se u jednom trenutku ne uspijevajući izbaciti Amigovo štivo iz glave, ali doček koji su nam Slavonci pripremili odmah mi je skrenuo misli na ljepše teme.
Naš povjerenik za Slavoniju Ante Logaršić organizirao nam je u Studentskom centru "plavu noć", na kojoj sam ugledao prekrasan transparent preko cijelog zida: "Naprijed naši plavi momci, uz vas su svi Slavonci!"
Otprilike u to vrijeme dobivam i vijest iz Zagreba da se Zeko dobro osjeća te da je krenuo prema Osijeku, a Zvezdan Cvetković mi garantira da će igrati pa makar, kako je on to rekao, na jednoj nozi. Čačković i dr. Krmpotić me uvjeravaju da je i to moguće… Sve te pozitivne vijesti utjecale su na dobro raspoloženje na toj zbilja prekrasno organiziranoj večeri, a na kojoj su neki od mojih sinova ostali dugo u noć. Idući dan su ionako imali za odmor, a u nedjelju, bio sam uvjeren, odigrat će utakmicu kakvu naši slavonski navijači zaslužuju.
Gradski vrt bio je rasprodan. Postigli su rekord prodanih ulaznica, a nakon što se popunilo tih 40.000 mjesta koliko su imali na raspolaganju, veliki broj navijača koji nisu uspjeli nabaviti ulaznicu preskakali su ograde i zauzeli dio tribine koji još uvijek nije bio dobio uporabnu dozvolu te nije bio baš najsigurniji.
Tajnik Osijeka Baći Beneš samo što nije doživio infarkt kada je to ugledao, televizijski redatelji neuspješno su to pokušali izbjeći prilikom prijenosa, a službeni spiker na utakmici svako malo upozoravao je publiku da ne skače jer su te betonske tribine još uvijek preopasne. Malo od tih razuzdanih navijača marilo je za bilo što od navedenoga, oni su došli gledati Dinamo i već u trećoj minuti imali su razlog za slavlje.
Panić se dobro snašao nakon neke gužve u kaznenom prostoru i koljenom, tko zna je li to baš tako namjeravao, lobao Osijekova vratara.
"Molim vas da ne skačete!" začulo se opet sa službenog razglasa, ali zapadnu tribinu više se nije moglo zaustaviti.
"Zagrebačka zvona zvone…", pjevalo se u deliriju, "da pozdrave šampione!"
Tribina je izdržala
Pokazalo se da je izvođač radova obavio dobar posao na Gradskom vrtu pa je tribina sve to izdržala, a nakon takvog ispita ni uporabna dozvola više nije mogla biti upitna. Mi smo na terenu također izdržali nekoliko silovitih napada te do kraja utakmice uspjeli zabiti još jedan pogodak s bijele točke. Moj Cico, koji je do tada sazrio kao igrač, ali i čovjek, loptu je toliko silovito zakucao u mrežu da smo svi znali da je to kraj. Oni ipak uspijevaju postići počasni pogodak u posljednjim minutama igre, ali tada više nitko nije bio zabrinut.
Naše pobjede nisu nikoga mogle ostaviti ravnodušnim, pa mi je i Zvezdin trener – on je to mislio najiskrenije, ali ja to nikako nisam htio prihvatiti ovako rano u prvenstvu – poručio da čestita Dinamu na naslovu prvaka. Igračima sam na putu u Zagreb ugasio stoga TV u novom autobusu, zaključao sam im bife i ukinuo klimatizacijski uređaj – neka se preznojavaju dok im, kao upozorenje, čitam Amigov tekst o "fantomu pet". Do opuštanja, naime, nije smjelo doći, a zašto da samo ja o tome razmišljam…
Neka i oni čuju koliko godina Cizarić i Rora žale što nisu uspjeli izdržati još mjesec dana do kraja prvenstva.
>>> Ćiro o Večernjakovom izboru za najboljeg nogometaša
Čiro mi je ostao u sjećanju da je sa tada najboljom momčadi bio tek treći!