Utakmicu protiv Partizana u Beogradu strana štampa i navijači, ali i dobar dio igrača, apostrofirali su kao posljednji derbi u sezoni. Dinamo je imao tu neku statistiku da od 1978. godine nije poražen od Partizana u prvenstvenoj utakmici, pa kako onda - pitali su se neki, više kako bi mi stavili hipoteku - da je to uopće derbi, ali ja nisam gledao nikakve statistike, znao sam da je ovo jedna od posljednjih prilika gdje bi nas mogli pokušati spriječiti u osvajanju prvenstva. Pri tome, bilo mi je jasno, neće birati sredstva. Tako da sam odmah svima dao do znanja da je to itekakav derbi, ali - bio sam dovoljno mudar da ih upozorim i na to - nipošto posljednji u sezoni. Inzistirao sam na tome da je svaka utakmica derbi jer sam znao da je Dinamo i previše puta prvenstvo gubio u posljednjim kolima, a to nipošto nisam mogao ignorirati...
Majka Ismeta Hadžića, koja je prije znala dobro prognozirati naše utakmice, a protiv Vojvodine je pogodila čak i rezultat, predvidjela je neodlučen ishod te utakmice.
Osobno sam je nazvao u Tuzlu da čujem što mi gospođa ima reći…
Dane prije utakmice provodio sam s obitelji u Kraljevici, najbolje sam se osjećao kraj svoje supruge Zdenke, pa tako nisam s momčadi putovao u Beograd. Došao sam dan kasnije avionom s Krka, u kojemu me prepoznao jedan naš navijač iz Švicarske te me zamolio da mu poklonim svoj bijeli šal. Kako mi je publika uvijek bila najvažnija, nisam ga mogao odbiti, ali nisam ni očekivao da će to nakon slijetanja u Beogradu odmah izazvati izvjesnu nervozu među igračima. Izmislio sam tada vic da ih malo opustim kako mi je čovjek ponudio tisuću maraka za šal, što sam, rekao sam, odbio. Nastavio sam sa svojom šalom i rekao im da mi je potom ponudio dvije tisuće, što sam također odbio. Ali kada je badža ponudio tri tisuće maraka, rekao sam im, nisam imao druge nego da mu ga poklonim.
Dinamo je u Beogradu uglavnom odsjedao u Palaceu ili u hotelu Jugoslavija, ali ovaj put sam to promijenio i, na opće čuđenje, momčadski autobus poslao prema Sava centru i Intercontinentalu. Nije bila riječ o rasipništvu, kako su to mnogi tih dana tumačili, već je trebalo mijenjati navike kluba koji je patio od kompleksa osrednjosti. Tenžera je to sjajno detektirao pišući o Dinamu kao “sindromu”.
Morali smo se osloboditi svih kompleksa, pogotovo inferiornosti, i probuditi ambicije. Igračima je trebalo usaditi povjerenje u vlastite vrijednosti jer je samopouzdanje osnovica na kojoj se može graditi sve ostalo.
Ako prespavaju u hotelu s pet zvjezdica, bio sam uvjeren, tako će i igrati. Ti ljudski momenti su mi bili veoma važni za strategiju za utakmicu. Isto tako, da bi se iz momčadi izvukle vrijednosti koje su neosporno postojale jer je to bio koncentrat nevjerojatnog talenta, trebalo ih je i adekvatno valorizirati.
Često govorim o tome da je lova najvažnija, možda je to i malo neukusno od mene, ali ima nekoliko razloga zašto je to tako. U posljednje vrijeme, kako sam već u godinama, znam reći da je i najzdraviji čovjek - ako prije starosti nije nešto stekao - gotova bolest. Besparica je, naime, najgora bolest od svih, i vjerujte mi kada vam to kažem jer sam ja u mladosti doslovno gaće na štapu nosio u kolikoj sam neimaštini živio. Do WC-a sam hodao dvadeset metara po snijegu, a sada, evo, ne pristajem ni na što manje od Intercontinentala.
Stalno to ponavljam kako bih i mlade ljude upozorio na tu neospornu činjenicu. Pa pogledjate samo koliko ih je tako bilo koji nisu na vrijeme o tome razmišljali, pa ako baš hoćete i među velikim Dinamovim igračima. Svi oni su kasnije bili dovedeni u situaciju da budu gladni. Ja sam to rano naučio na primjeru Mantule, moga dobrog prijatelja koji je u Švicarskoj bio trener prije mene i kojemu sam za dosta toga u životu zahvalan. Nažalost, moram mu zahvaliti i na ovoj lekciji jer on nikada nije vodio računa o novcu, a naposljetku je završio u takvoj sirotinji da se ne zna ni gdje je sahranjen.
Važnost novca u kontekstu mojih sinova iz ‘82. bila je jedna druga. Ona se sastojala u tome da im se pokaže koliko oni vrijede. Prije moga dolaska imali su plaće i premije dvostruko manje od svojih suparnika iz Beograda. Nisam mogao očekivati da će tako podcijenjeni pružati partije na razini onih koji su bolje plaćeni pa sam kod klupske uprave inzistirao na tome da im se znatno povećaju primanja. Oni su to, naime, zaslužili, a to je bila tako velika psihološka prednost koja se ni s čim nije mogla bolje postići nego novcem. I to, jasno, solarnim plaćanjem - lova na sunce!
U Beogradu je na dan utakmice bilo sunčano i toplo. Na stadionu JNA sastajale su se momčadi od kojih jedna ima najbolji napad, to smo bili mi s više od 50 postignutih pogodaka, a druga, s manje od 20 primljenih, najbolju obranu.
Na samom početku, međutim, zatekle su nas dvije loše vijesti. Prva je bila ta da je umro jedan naš navijač, Milan Mijo Skalec se zvao, koji je iz Sesveta vlakom putovao na utakmicu u Beograd. Izdalo ga je srce, ali Dinamo ga te sezone nije izdao, niti sve ove godine poslije toga jer s velikom ljubavlju njegovo ime čuva u svojem srcu. Druga loša vijest bila je ta da mi je Štef Deverić, igrač od čije sam prodornosti i probitačnosti na ovoj utakmici najviše očekivao, morao s teškom ozljedom biti iznesen s terena. Njemu nije presudilo srce, već Stojkovićeva i Kaličaninova kopačka koje su mu ta dvojica svako malo zabijala u nogu. Taj nasilni dvojac se bio specijalizirao za onesposobljavanje protivničkih igrača, a ovaj put su se baš okomili na mog Štefa jer su znali da osim njega nemam rješenja za napad. Cico je, naravno, bio tu, ali nije mogao sve sam, a moj Krepo, Snješko Cerin, zbog žutih kartona nije ni krenuo u Beograd.
Opsovao sam suca Mandića iz Zenice što je dopuštao takve grubosti te mu rekao da kad se vrati u rodni kraj ode pravo u zatvor zbog kriminala koji ovdje čini, ali osim toga nisam ništa drugo mogao učiniti. I najbolji napad lige je bez svojih napadača kao pčela bez žalca.
Jedna mala nada za postizanje pogotka je, međutim, još uvijek postojala. Noć prije utakmice u već spomenutom Intercontiju, čovjek koji mi inače nikada ništa nije sugerirao iako je stalno bio prisutan te je to mogao komotno učiniti, a riječ je o Peri Zlataru, rekao mi je kako već dvije noći zaredom sanja da uvodim Panića u igru koji nedugo zatim postiže gol. Uvijek sam vjerovao u svoje snove, nije to tajna, i često sam se vodio njima, ali sada je trebalo povjerovati u nečiji tuđi san. Nisam bio tome sklon, moram priznati, ali kada su Deveriću otkinuli nogu na pravdi Boga, sjetio sam se Perinih riječi. U igru sam uveo Panića, a u 75. minuti, kada se nakon jedne lijepe akcije Kranjčara i Mlinarića našao u veoma izglednoj situaciji, pomislio sam da će san, evo, zaista postati java.
To se, međutim, nije dogodilo!
Panić je promašio tu dobru šansu, a utakmica je završila upravo onako kako je to i predvidjela Hadžijina majka - bez pobjednika. Trebali smo je odmah poslušati, prošlo mi je tada kroz glavu, pa nismo morali nikamo ni putovati. Mogli smo, eto, uštedjeti i na Intercontiju…
Opet sam se okrenuo isključivo vlastitom snu, onom o kojem sanjam otkako sam preuzeo Dinamo. Lagano je, čini se, postajao stvarnost.
Ako se ne varam 28.ožujka,1982. Vlakom Vinkovci - Beograd-Vinkovci. Davno je to bilo.