Od početka srpnja u prodaji je specijalna Večernjakova edicija posvećena biografiji trenera svih trenera, tvorcu šampionskog Dinama iz 1982. te vatrene bronce 1998. – Ćiri Blaževiću.
O tome kako je dobio taj zvučni nadimak, kako je dospio u Švicarsku i živio kao gastarbajter sa suprugom Zdenkom, te kako je trener kojeg su nazivali skijašem donio euforiju u Zagreb i 1982. antologijskim Dinamovim proljećem, ogrnut bijelim šalom, prekinuo dominaciju beogradskih klubova, pisali su tom prilikom neki od najboljih poznavatelja njegova kompleksnog lika i djela. Štivo svakako vrijedno čitanja!
To neponovljivo životno putovanje trenera koji je potpisao veličanstvene uspjehe hrvatskog nogometa, a koje je u tom magazinu prikazano od djetinjstva u Travniku preko planetarne slave i svjetske bronce pa sve do statusa zvijezde u mnogomilijunskim zemljama, otvorilo je – kao što to uvijek biva s tako velikim ljudima koji vode ispunjen i uspjesima bogat profesionalni, ali i privatni život – samo još mnoštvo dodatnih pitanja.
Kako bih došao barem do dijela tih odgovora, ali i kako bih zabilježio neka njegova razmišljanja o aktualnim temama poput globalne pandemije koronavirusa te političkih i sportskih zbivanja, potražio sam ga protekli tjedan u njegovoj raskošnoj rezidenciji u Kraljevici koja već više od četrdeset godina služi kao ljetno okupljalište brojne obitelji Blažević.
Ispred šarmantne žućkaste kuće s poprilično velikom okućnicom na koju zasigurno stanu još najmanje dvije tolike kuće, a ispod koje se proteže dugačka privatna plaža, dočekao me dobro raspoloženi i elegantno odjeveni Ćiro Blažević.
Ponudio sam mu, po svim epidemiološkim preporukama, lakat u znak pozdrava, ali on mi je pružio ruku koju, eto, nikako nisam mogao odbiti.
Znao sam da je nemoguće da se netko tko se nije uplašio onako jake Nizozemske na Svjetskom prvenstvu ‘98. godine, sada boji korone...
Nisi u pravu! Bojim se jako! Nažalost, imam svijest da bi u ovoj dobi to za mene bilo fatalno, tako da je logično da se bojim, ali to nikome ne dam naslutiti. Sa svakim se pozdravim, poljubim i pružim ruku, ali činjenica je da se plašim, pa kasnije i dezinficiram ruke.
Ima razloga za to jer znam ljude koji su to prošli, koji su se spasili samo zahvaljujući svojoj mladosti i zdravlju.
Oni mi kažu da je to nešto najgore što može biti. Kad te netko guši, a ne može te ugušiti. Pa te boli mali prst, pa te kosa boli...
Moj prijatelj glumac Emir Hadžihafizbegović mi je sve to potvrdio iz prve ruke i ne mogu shvatiti da se netko toga ne boji i da to osporava. A što se tiče Nizozemske iz ‘98., to si u pravu, da su bili najbolji, ali ni tada nisu bili bolji od Hrvatske! Vjeruj ti svome Ćiri...
Podržavate, dakle, rad Stožera civilne zaštite i njegove preporuke?
Imam uvid u švicarsku i francusku štampu, i svi oni uzimaju naš Stožer kao primjer, a mi im silom hoćemo pripisati neku političku igru. Ali dobro, to smo mi... takvi smo.
Oni rade humani posao. Ne bi oni mogli raditi taj svoj posao koji rade da nemaju svijest o tome da je zdravlje na prvom mjestu. Politika im je daleko iza toga. Najviše vjerujem i podržavam gospođu Markotić!
Što poručujete onda njihovim kritičarima?
Nemojte ljudi! U jednom zlu koje nas je okupiralo, bili smo jedinstveni. Zašto ne bismo bili i sada kada nam jedna avet prijeti da će nam uzeti najbliže, da ćemo i sami otići...
Nemojmo raditi na tome da demoraliziramo one koji su najangažiraniji da nas spašavaju. Trebamo im čestitati što oni i dalje, uz sav pritisak javnosti da se sve malo oslobodi, ipak vode računa i o jedom i o drugom. I o zdravlju i o gospodarstvu.
Francuzi i Švicarci su njih uzimali kao primjer, evo nek’ ti moja žena potvrdi... (supruga Zdenka, koju Ćiro od milja zove Nena, koja nas je poslužila sokom i keksima, potvrdno je kimala, nap. a.)
Volite govoriti o politici i često u javnim istupima, pa i u ovome, dajete podršku premijeru Plenkoviću i njegovim potezima...
Hrvat sam od rođenja. Preko majke inficiran patriotizmom i tom povijesnom činjenicom da smo cijelo vrijeme okupirani jer je Hrvatska najljepša zemlja na svijetu i svi su je željeli za sebe. Godine 1982. označili su me kao hrvatskog nacionalista i zbog toga sam morao otići iz Dinama i Hrvatske, a postigao sam povijesni uspjeh. I dalje najveći u svojoj karijeri. Na turniru u Splitu, Jure Bilić, tadašnji politički funkcionar i hajdukovac, kazao mi je da bježim jer me nitko više neće moći spasiti od šefa komiteta Šajbera. U zatvor će te staviti, rekao mi je.
Ja znam da nisam nacionalist, to je pejorativno rečeno, ja sam patriot. Držim do svoje nacije!
Pero Bekić, koji je tada imao određene simpatije prema meni, rekao mi je da se ne bojim i da će on sa Šajberom sve srediti. Preda mnom je zvao Slavka, slušaj ovo da vidiš kakav je bio. I kaže mu da malo popusti jer je Ćiro dobar čovjek. S druge strane slušalice čuo sam Šajbera kako galami: “Ćiru treba prebiti, on je ustaša, cijela mu je obitelj ustaška”. Rekao je i da neće vaditi tenkove na ulice zbog Ćire. Radije će, kazao je, maknuti Ćiru s ulice.
Bekić nije znao da sam ja sve to čuo, spustio je slušalicu i rekao: Evo, Ćiro, sve sam sredio!
Nakon toga spakirao sam stvari i otišao u Grasshopper.
Čuješ, sine moj, što si me ono pitao?
Plenković?
Dopuštam si pravo na to da mislim da sam iskusan čovjek. I podsjetit ću sve one koji imaju ljubaznost da pročitaju ovo štivo, da sam tijekom karijere ispred sebe imao na tisuće mladih ljudi i da sam morao odlučiti je li netko od njih pravi ili nije. Plenković je pravi! Ono što je Tuđman u onom razdoblju bio za Hrvatsku, u ratu, to je Plenković u miru.
Strašno sam se bojao hoće li i narod to prepoznati. Bojao sam se više toga nego bilo kojih razbojnika jer je naš narod “opak”, ujedinjuju nas samo ratovi i velike sportske pobjede, a kada toga nema samo gledamo kako ćemo jedan drugoga zaje.... Iskoristit ću, međutim, ovu priliku da se javno zahvalim mudrom hrvatskom narodu. Kada sam se najviše bojao, zato što sam vjerovao anketama i zbog njih jedno dulje vrijeme bio nesretan, jer ne mogu lagati da nisam HDZ-ovac od prvoga dana, oni su pokazali mudrost, koju sam ja svojedobno osjetio na vlastitoj koži kao kandidat za predsjednika.
Hloverka je tada napravila anketu po kojoj ja pobjeđujem i Mesića, i Budišu, i sve... Sad dolazi rezultat, kad ono – Mesić dobio sve, a ja nulu. Kako, pitam se.
Niste baš nulu dobili!
Kako nisam?
Dobili ste 0,8 posto.
U pravu si, 0,9%. Ali čuješ, ljubavi moja, taj narod je tako tradicionalno mudar i lukav. Ne bi se održao nakon svih tih nedaća da nije.
U trenutku kada je uzeo onaj listić za glasanje, on preuzima i jednu veliku odgovornost pa kaže: Ćiro, ja tebe volim, ali ti si nogometni trener. Što ćeš ti ovdje...
I, svaka čast narodu na tome! Isto je, evo, napravio i Škori...
Tako je bilo i sad. Po anketama, Plenković gubi. Razlika je mala, ali ankete su kategorične. Ja se molim Bogu da barem malo povedemo, kad ono, narod se, kao u mojem slučaju, opet pokazuje u pravom svjetlu.
Što su oni drugi Plenkovića više napadali, narod je više stao na stranu mudrosti. Jer, ostajem dubokog uvjerenja, a meni nitko ne treba, ja nemam razloga da tražim neko mjesto pod suncem jer je moje sunce zašlo, iako volim reći da kada sunce zalazi, Ćiro se snalazi, narod je prepoznao isto ono što i ja, da je Plenković pravi. I hvala mu na tome.
A Peđa Grbin, njega također često spominjete, je l’ on pravi za SDP? Što na temelju vašeg iskustva s mladim ljudima mislite? Zasad, čini se da je jedini...
Ja poštujem i SDP. Moji prijatelji su i u SDP-u i mislim da je demokracija jedan fenomen o kojemu bismo svi trebali imati svijest. Ne moramo isto misliti, ali ne moramo se napadati i vrijeđati. Sve je stvar dijaloga.
Ja zato nikada nikoga ne vrijeđam, ali imam pravo da konstatiram. Ako Peđa bude predsjednik SDP-a, onda će SDP na izborima još lošije proći nego što je prošao s Bernardićem. To tvrdim kategorički! Hrvatski će narod prepoznati i njega i to da mu Hrvatska nije na prvome mjestu. Uz sve nedaće koje su nas snašle, sve probleme u zemlji i svijetu, a pogotovo kod njih u SDP-u, njemu je najvažnija tema neredovito plaćanje članarina u stranci. Zamisli ti to...
On je jedan obični materijalist i sva sreća da ne može ni prići svim onim milijardama iz EU koje je Plenković donio.
Možemo li onda tu više puta konstatiranu i upravo potvrđenu činjenicu, da volite govoriti o politici, zaključiti temom o predsjedniku Franji Tuđmanu, s kojim ste također bili veoma bliski i čiju ste stranu držali i u razdoblju kada to nije bilo popularno, kao što je, evo, opet danas?
Prijevaru instinktivno osjećam i ne istrčavam. Mesić je vladao i tolike je ljude inficirao protiv Tuđmana da im ni ovo Putinovo cjepivo više ne bi moglo pomoći, a ja sam ostao uz Tuđmana, i to na jedan kategoričan način.
Imao sam privilegiju da Tuđmana upoznam, i to još ‘82. kada sam mu preko sina Stjepana slao karte za utakmice, a tko god ga je upoznao, ne može osporiti da je on imao sve što jedan lider, vođa, treba imati. A bio je i plemenit, što je rijetkost za takve vođe. Bio sam uz njega kada se rasplakao nad našim poginulim bojišnicima...
Vjeruj mi kada ti kažem da on nije bio za rat. Njegova politika bila je na tragu onoga što sam ja prije godinu dana napravio za Srbe. To ja znam bolje od svih jer sam uvijek bio uz njega. Znam da je tako razmišljao, pa ću ti reći, ako sam ja tako istupio – to je upravo zato što je i on tako razmišljao i što želim da, koliko god mogu, pa makar u jednom malom postotku, pridonesem tomu da se svi mirimo.
Meni je uvijek najvažnija savjest. Volim ljude i ne zanima me je li netko Srbin, Hrvat, Rom ili Albanac. Mene interesira samo je li čovjek. I tako bih želio da svi razmišljamo!
Zbog toga sam imao neugodnosti, na cesti su me nazivali i Dražom Mihailovićem, a nitko na svijetu ne bi mogao biti veći ustaša od toga kakav sam ja ustaša mogao biti. Imao sam sve preduvjete da to budem, dvojicu braće ubili su mi partizani, otac mi je završio na Križnom putu, ujaka su mi ubili u dvorištu kuće u Travniku... O tuzi koju sam vidio na svojoj majci koja je ostala bez dva sina da i ne govorim. Ali, čim sam malo odrastao, najbolji prijatelji, moji kumovi, postali su mi Srbi i Muslimani. Ja im vjerujem! Istina je da su za vrijeme rata vadili iz zatvora razbojnike da kolju i ubijaju, ali ne možemo sada radi toga otpisivati cijeli jedan narod. Nakon tog mog istupa, odmah me nazvao Plenković i čestitao mi, a isto bi, uvjeren sam, učinio i Tuđman da je živ.
Ovu temu, da ja volim govoriti o politici, zaključit ćemo, međutim, Tuđmanovim riječima koje mi je uputio pred najvećim mogućim auditorijem kada sam ga pitao što čeka i zašto ne krenemo na Vukovar i sve to sredimo. Ustao je k’o oparen i rekao: Nemate pojma! Znate li koliko bi naših mladih ljudi tako poginulo. Zabranjujem vam da ikada više govorite o politici jer o politici nemate pojma. Uostalom, rekao je, ni o nogometu ništa ne znate!
Pa je l’ vam dopustio da govorite o nogometu ili su istinite sve one legende koje se prenose s navijačkog koljena na navijačko koljeno da se petljao i u sastavljanje reprezentacije? Najučestalija legenda je ona o njegovu bacanju igračkih karata na stol kada ste na gol umjesto Ladića postavili Mrmića...
Sada ću ti reći. To je bila moja fora, moja finta. Pa daaa...
Imao sam poseban status, svi ostali bili su ovisni o njemu. Bilo da su njegovi ministri, bilo da su očekivali neke privilegije. Ja nisam ništa očekivao. Zato sam si dopustio neke stvari koje drugi nisu smjeli. On je imao jednu veliku kvalitetu. Ako je tebe izabrao za ministra, vjerovao ti je i nije ti se miješao u posao. Ako je mene izabrao za izbornika, onda mi je vjerovao. Znao je sugerirati, ali nikad ne bi postavljao neki ultimatum, a što je svakako mogao. Imao sam, naime, tu svijest da kad on mene nešto traži, a ja kažem da neću, on može nekome naložiti da me smijene i gotovo. Ali on nikada, osim kada je bio Cvitanović u pitanju, to nije učinio. Hvala Bogu, jedan je svjedok živ, Orlando Rivetti. Drugi svjedok Tironi, nažalost je umro. Zove on mene i kaže sljedeće: Ćiro, nema Bokšića, a vi ste i suviše pametni da ne biste znali da samo Cvitanović može igrati uz Šukera u napadu. A ja mu kažem, Rivetti je bio pored mene pa ga pitajte ako mi ne vjerujete, iako vam nikada ne bih lagao: Uvijek će, predsjedniče, biti onako kako vi želite, ali sada, nažalost, morate izabrati između Cvitanovića i mog autoriteta.
On na to spusti slušalicu, a ja istjeram Cvitanovića i osvojimo broncu!
To je jedino što je pitao za reprezentaciju, a ovo što ti spominješ kako bi me podje... da malo nasmijemo publiku, moja je šala. Znao sam da on voli sve naše igrače, ali Ladić mu je bio osobita zvijezda u koju se nije smjelo dirati, a kako sam si ja mogao dopustiti neke stvari koje drugi nisu, odlučio sam se malo našaliti...
Pred nama je bila jedna kapitalna utakmica i on je, igrajući karte, pitao može li se znati ta formacija. Može, predsjedniče, rekao sam mu i počeo nabrajati igrače od golmana: Mrmić na golu... Ma nisam došao ni do prvog obrambenog igrača, nisam uspio izustiti ni Šimić, a on u ljutnji baci karte na stol. Ladić, Ladić, povikao sam odmah, Ladić je na golu, predsjedniče..
.Tko će biti na golu, ali i općenito u sastavu naše reprezentacije za godinu dana za kada su odgodili Europsko prvenstvo? Hoće li ostati netko od ovih viceprvaka svijeta ili će se ta odgoda loše odraziti na našu reprezentaciju i ovu srebrnu generaciju?
Ta korona napravila je svima zlo, a sportu najviše. Nažalost, ovo čemu sada svjedočimo su akrobacije bez legitimacije. Nastavlja se prvenstvo i igraju utakmice, a na stadionu nema publike. Mi smo svi tu radi publike, a nje nema. Znači, mi nemamo nikakvu svrhu. Ali eto, to se nastavlja, ljudi gledaju utakmice na televiziji i samo u jednom manjem postotku spašava se interes nogometa.
Pa pratite li vi sada Ligu prvaka?
Ne, ti je pratiš...
S obzirom na to da je danas finale, što mislite tko bi je mogao osvojiti?
Čuješ, i malom djetetu od pet godina je jasno da je to Bayern, ali ja kažem: ne!
Iako je Bayern veliki favorit, imat će s PSG-om velikih problema. Jer biti favorit, slušaj svog Ćiru, imam iskustva, to je hendikep! Iako su Nijemci opasni s onim svojim mentalitetom da su uporni, vrijedni i da se nikada ne predaju, a koji sam ja morao dobro upoznati jer smo presudne utakmice igrali upravo protiv njih, siguran sam da PSG u ekipi ima takav koncentrat talenata da će ih na kraju zaje....
Spomenuli ste te naše dvije utakmice s Njemačkom, u obje smo ih nadigrali, u drugoj i pobijedili, a prva je bila neviđena krađa. Da vas pitam samo na primjeru toga, jeste li zagovornik VAR-a ili niste?
Da je VAR bio ‘96. na Europskom prvenstvu u Engleskoj, mi bismo sto posto pobijedili Nijemce, a kasnije postali i prvaci. Igrali smo bolje nego u onoj utakmici protiv Danaca, ali protiv nas je osim Nijemaca igrao i sudac. On je i prije početka utakmice odlučio da su Nijemci ti koji moraju ići dalje. Jedva je dočekao dosuditi napucanu loptu u ruku kao penal, Klinsmannu nije dosudio čisti crveni karton, a Štimcu je nepravedno dao drugi žuti. Na kraju nije dosudio ni faul u napadu, a nakon toga primili smo gol. Radi Nijemaca i te utakmice, zagovornik sam VAR-a. Iako, u biti, nisam! Ali da, on može regulirati mnoge stvari...
Zašto onda, u biti, niste?
Nogomet je dinamična igra i publika je apsolutno alergična na ekipu koja zadržava igru, čuva rezultat i odugovlači. Oni im zvižde, i to s razlogom. A sada VAR najedanput, a utakmica je u punom jeku, kaže: čekaj... sad gledamo VAR! Ma je.. te VAR, igraj nogomet...
Samo da još dobijem odgovor na pitanje koliko je za našu reprezentaciju otežavajuća okolnost to što će se Euro održati tek za godinu dana?
Za razliku od mnogih, duboko sam uvjeren da je to najveća sreća za Hrvatsku. Jer, ovi naši nadareni mladići, oni koji dolaze, fali im samo još upravo ta jedna godina da budu ono što hrvatskoj reprezentaciji treba da obrani tu činjenicu da smo druga nogometna nacija na svijetu.
Uoči ove dvije dodatne kvalifikacijske utakmice za Europsko prvenstvo, u BiH se špekuliralo i s vašim imenom za njihovu izborničku klupu, navijači i neki igrači tražili su vaš povratak. Biste li prihvatili taj posao da su vam ga iz Saveza ponudili?
Nisu poslušali publiku jer su glupi. Glup je svaki vođa koji ne sluša narod. Narod je najmjerodavniji.
Bio sam jako ponosan na način na koji su navijači reagirali na utakmici protiv Italije, kad sam čuo da skandiraju “Ćiro, Ćiro!”, ja sam se ukočio. Godine su prošle, a oni se mene još sjećaju i svega onoga što sam s njima napravio. Radi njih, ja bih najradije došao i napravio im veselje kakvo zaslužuju, ali ponudu ipak ne bih mogao prihvatiti. Jer, oni koji su bili za mene, ti navijači i igrači, a ja znam koji su to, ignorirali su činjenicu da ja imam 85 godina.
Ja znam da nikad nisam bio bolji trener. Nikad bolji! Ali, kada si u povijesti nogometa vidio nekoga da trenira sa 75, a meni je već i 85.
Biste li se kvalificirali na Euro da ste ipak preuzeli reprezentaciju BiH?
Naravno da bismo se kvalificirali, tolike godine samo su mi dodatni motiv, a nogometno ipak nisam star. Ja sam za sve avangarda! Jer tek sam sada dokučio i neke pogreške koje sam napravio, a ovaj put ih, naravno, ne bih napravio, da sam imao priliku.
Osim ove dvije dosad spomenute reprezentacije koje ste vodili, a koje su obje “vaše”, vodili ste i reprezentacije Švicarske, Irana i Kine. Gdje vam je bilo najbolje?
U Kini! Najljepše mi je tamo gdje je najveća lova!
Gdje je lova bila najmanja, pa da znamo gdje je bilo najgore?
Ma gledaj, sine, meni je svugdje bilo lijepo. U Švicarsku nisam došao kao zvijezda, već kao gastarbajter. Imao sam težak emigrantski početak. Radio sam najteže poslove bez prigovora. Kucao sam na vrata mnogih klubova tražeći mjesto trenera, a kada ste tako prisiljeni nuditi se, nitko vas ne želi. Na kraju sam dobio klub Vevey Sport za koji nitko nije bio zainteresiran. Tamo sam uistinu teško živio. Osim što sam trenirao i djelomično igrao, morao sam i raditi dodatne poslove. Plaća mi je bila 700 švicarskih franaka, a stan sam plaćao 500. Morao sam zamoliti suprugu da i ona radi barem četiri sata kako bismo mogli preživjeti. Prošao sam doista teško razdoblje koje prolaze gotovo svi naši čestiti emigranti, ali sam tada shvatio koliko je novac važan jer to najbolje shvatiš kada ga nemaš. Ja ga tada nisam imao, a imao sam već dvoje djece, kćeri Barbaru i Katarinu. Miroslav se rodio tek kasnije...
Ali eto, za četiri godine sam taj Vevey uveo iz Četvrte lige u Prvu, a za deset godina otkako su mi tamo namijenili karijeru smetlara, postao sam izbornik njihove reprezentacije.
Družio sam se s najvećim glumcima, piscima, pjesnicima...
Bilo je teško, trebalo je sve to proći, ali sam uspio.
U Iranu je vladala nevjerojatna euforija kada sam došao. Odande sam morao otići jer su me svi grlili i ljubili u usta. Da je tada bila ova korona, sada bih već bio rahmetli. Raja me obožavala! Stadion je svaki put bio pun ko šipak. Slično kao i u Prištini dok sam je trenirao. Na stadionu bi bilo po stotinu tisuća ljudi, a ispred još četrdeset tisuća koji skandiraju moje ime.
Imao sam taj privilegij da više puta doživim takvu vrstu euforije, ali najveća je možda ipak bila ona koja je vladala ‘82. u Zagrebu. S time se ništa ne može mjeriti iako mi je i u Iranu bilo lijepo.
A ni u zatvoru u Francuskoj nije mi bilo loše. Lako je biti u zatvoru kada ti je savjest čista. Kada znaš da će se dokazati da nisi kriv. Da nikada nisi povrijedio šport. A ja nikada nisam. Nitko ne može reći: E, Ćiro, kada si ti ono... Ma mr’š tamo! Nikada nisam ništa! Tamo su me u zatvoru odmah svi prepoznali i kroz rešetke mi vikali: Ne daj se, Ćiro! Bilo je dobro, vodio sam im jutarnju tjelovježbu...
Bojao sam se samo reakcije u Zagrebu. Problem je bio kako će Tuđman na to gledati jer sam bio izbornik reprezentacije, a na jednoj utakmici protiv Vinkovaca, kada su me nakon 17 dana koliko sam morao čekati da se svjedok vrati s godišnjeg odmora bili oslobodili, on je pred svima pokazao da mi vjeruje. Sjećam se da se nisam usudio sjesti kraj njega u loži gdje sam inače uvijek sjedio jer je volio čuti moj komentar, nego sam bio tamo negdje u ćošku. Svi su od mene okretali glavu kao da sam šugav. On se na poluvremenu okrene, ugleda me i kaže: Znao sam da niste ništa krivi. Svjetlo mi se tada otvorilo. Preskočio sam one stolce u dva skoka i potvrdio mu da nisam kriv. Odjedanput su i svi oni okolo, što su do maloprije okretali glavu od mene, skočili da me pozdrave i poljube. A što ćeš... tako ti je to.
Iako je lova stvarno bila najveća u Kini, pa zato i kažem da je tamo bilo najbolje, moram ispričati zašto sam se odlučio na povratak. Družio sam se u Šangaju s arhitektom Jerkom Rošinom iz Dubrovnika koji je ondje bio na nekom seminaru. I on mi je na svom velikom fotoaparatu pokazivao slike znamenitih kineskih građevina koje je fotografirao u tim svojim obilascima, a koje sam i ja sve znao. Gledam ja to s oduševljenjem. Sad je, kako on to lista, prošla Kina, a ja nastavljam gledati. Kad ono, odjedanput dođe hrvatska obala. Fotografije našeg Jadrana... I doživim šok! Kažem: je.. te Kina i sve ovo kada je ono što mi imamo nešto najljepše na svijetu.
Kako provodite svoje umirovljeničke dane u ovoj najljepšoj zemlji na svijetu u koju ste se odlučili vratiti za stalno i ne prihvaćati daljnje inozemne ponude kojih uopće nije nedostajalo? Činite mi se aktivnijim u ovoj vašoj mirovini od mnogih zaposlenih.
Držim velikim firmama, doktorima, sportašima i studentima, predavanja o “Sedam faktora uspjeha” koje sam tijekom karijere iskristalizirao kao takve, puno čitam, trenutačno Andrićeva “Putovanja”, koja mi je uz lijepu posvetu poklonio glumac Emir Hadžihafizbegović, pišem autobiografiju i poeziju, a supruzi recitiram Jacquesa Preverta i razmišljam o životu. Borim se s permanentnom mišlju da je moje vrijeme prošlo, da polako odlazim s ovoga svijeta i da mi je sunce zašlo. Moji prijatelji, igrači iz moje generacije, svi su već odavno sahranjeni. Samo sam ja živ. Život je kratak, kaže to i Andrić u ovoj velikoj knjizi, a ja sam se napatio i previše.
Kad rezimiram cijeli svoj život, onda imam potrebu da se zatvorim u svoja četiri zida i da toliko plačem, da nikada ne prestanem. Ništa me nije mimoišlo! Ništa! Dva raka sam imao. U mladosti sam bio takva sirotinja, gaće sam nosio na štapu... Život mi je bio jedna obična kalvarija. Trebalo je sve to proći.
Divim se ovoj svojoj divnoj ženi što je ona sve to sa mnom prošla. Nije ona to zaslužila. Bili smo takva sirotinja da nismo znali hoćemo li imati za ručak ili nećemo. To je ona prošla sa mnom, ali samo da ti ispričam jednu priču koja govori o tome koliko je vjerovala u mene. Ni sam nisam toliko vjerovao...
Ja u životu nisam imao deset tisuća maraka u ruci, i sada Barberis, jedan moj igrač iz Siona od kojega sam napravio velikog igrača, prodaje se u veći klub. Predsjednik uzme gomilu para, učinilo mu se valjda da i meni treba nešto dati, i dade mi pedeset tisuća švicarskih franaka. Dolazim sav sretan kući i bacim pred ženu te pare u zrak jer sam mislio da je to bogatstvo te da će sada i ona početi slaviti, a ona meni kaže: Budalo jedna bosanska, to nije ništa koliko ćeš ti jednom zaraditi.
Ovo je prvi put da to pričam.
Zvuči kao da za nečim u tom doista nevjerojatnom životu, koji podsjeća na hollywoodski film, ipak žalite...
Žalim, sine! Žalim što moja majka, koja je bila jedna svetica, i koja je toliko vjerovala da ću ja uspjeti i da ću biti netko, nije doživjela da to vidi. Umrla je u vrijeme moje najveće sirotinje i to mi je žao jer znam kako roditelj, pogotovo tako plemenit kao što je bila moja majka, želi da mu dijete uspije.
U amanet mi je ostavila da se pobrinem za svoje sestre iako sam bio najmlađi, toliko je bila uvjerena u moj uspjeh, a ja sam to i učinio. Tješim se time da je ona to negdje odozgo ipak vidjela...
Na kraju razgovora, Ćiro Blažević odveo je fotografkinju i mene na ručak u njegov omiljeni restoran kod prijatelja Prdele u obližnju uvalu Črišnjeva.
Počastio nas je škampima i lignjama, a odnekud se stvorila i gitara pa se i zasviralo i zapjevalo. U trenucima najveće opuštenosti i dobrog raspoloženja, a kada sam osjetio onu poznatu Ćirinu magiju kojom već desetljećima začara sve oko sebe, i zbog čega ga zavole i njegovi najveći kritičari čim ga upoznaju, izrazio je određenu dozu zabrinutosti zbog ovog biografskog intervjua s njim. Bojim se, rekao je, da ću dosaditi raji. Odgovor na to pitanje dobio je, međutim, odmah od svih onih oduševljenih gostiju koji su ušli u taj restoran i vidjevši Ćiru obradovali se kao da su ugledali najveću moguću zvijezdu na svijetu.
Tapšali su ga po ramenu, rukovali su se s njim i željeli fotografirati.
On je na sve pristajao uz osmijeh i, dezinficirajući ruke onim malim higijenskim gelićem, svima nam pokazao da ipak ne namjerava još tako skoro nikamo otići. Dok sunce zalazi, Ćiro se, evo, i više nego dobro snalazi!
Ciro je legenda, to pokazuju njegovi uspjesi. Jedna napomena za novinara, koliko znam u Hrvatskoj nije dozvoljena privatna plaza. More i plaze su u drzavnom vlasnistvu.