Ova utakmica sa Zagrebom bila je sve osim zdravog gradskog derbija. Još uvijek nam, naime, nisu oprostili što smo ih u prvom dijelu prvenstva pobijedili sa 7:0, smatrali su da smo trebali stati kada je sve već bilo gotovo, nakon trećeg gola valjda, a bio je tu i moj nategnuti odnos sa Slavkom Šajberom koji će me poslije pod optužbama da huškam hrvatski narod na neki novi politički pokret usmjeren protiv Jugoslavije potjerati iz Zagreba.
Očekivala se podjela bodova
Mi smo u tom trenutku bili prvi i zanimala nas je, naravno, samo pobjeda kako bismo nastavili svojim putem prema osvajanju prvenstva nakon 24 sušne godine, a oni su bili na posljednjem mjestu i pod hitno su morali početi skupljati bodove ako su željeli zadržati prvoligaški status.
Po gradu, ali i šire, počelo se već govoriti o tome kako ćemo za dobrobit oba zagrebačka kluba podijeliti bodove, čak je i taj Šajber na neki način, doduše neizrečen, očekivao da ćemo to tako prijateljski urediti. Ja, međutim, nikad nisam povrijedio sport, pa to nisam imao namjeru učiniti ni sada kada je toliko toga bilo u pitanju. Kada su oni to shvatili, započeli su s nekim svojim zakulisnim igrama. Prvo su sucu Šoštariću utuvili u glavu da sam mu ja preko nekih svojih veza u Fifi namjestio da ne sudi na Mundijalu, a što naravno nije bila istina jer se takvim stvarima nikada nisam bavio. Šoštarić, međutim, nije na to nasjeo i utakmicu je odsudio korektno, istina dosudio nam je tri penala, ali mogao je komotno i više, a to je onda iskorišteno kako bi ga se optužilo da je potplaćen od Dinama. Nakon što nisu uspjeli utjecati na suca direktno, pokušali su to učiniti preko Saveza. Izmislili su priču da Cico Kranjčar protiv njih ne smije igrati jer, tobože, ima neki prastari žuti karton još iz doba prije njegova odlaska u vojsku, a s obzirom na to da je požutio i u prošloj utakmici protiv Sarajeva, sada bi po njima to morao odraditi.
Pokazalo se, naravno, da to nije istina, te da je taj karton o kojemu su oni govorili već davno bio odrađen. Prije utakmice su dakle, pokušali sve, a za vrijeme utakmice nisu, osim poticati pretjeranu netrpeljivost i praviti nepotrebne grubosti, mogli ništa.
Snješko Cerin bio je fatalan za njih s dva velemajstorska pogotka, od kojih prvi gotovo iz mrtvog kuta, a jedan od prvih Miljanićevih suradnika, Ivan Toplak, koji je gledao tu utakmicu, usporedio je njegovu igru s onom od velikog Di Stéfana. Pri tome, moram to jasno reći, nije ni malo pretjerao. I ja sam to tako vidio! Zašto ga onda nisu vodili u Španjolsku na Svjetsko prvenstvo, a s njim i Mlinku, Cicu i još pokojeg od mojih sinova koji su te godine bili najbolji u Jugoslaviji, neka ostane povjesničarima da odgonetnu…
Utakmicu su bez ikakve sumnje obilježila tri dosuđena jedanaesterca. Rijetkost je da ih se toliko sudi, ali vjerujte mi da je svaki bio opravdan, a moglo ih je biti još i više. Igrali su bezrazložno nekorektno protiv nas, rekao sam to nakon utakmice i svojem velikom prijatelju, a njihovu treneru Draženu Jerkoviću koji je itekako bio svjestan svega pa je samo slegnuo ramenima na to. Još je veća rijetkost, međutim, da se sva tri jedanaesterca promaše.
Kranjčaru i Cvetkoviću obranio je sjajni Zagrebov vratar Simunić, a Cerin je promašio čak cijeli gol.
Sutradan me u klupskim prostorijama Mara Wolfl obavijestio da je Dinamo tako već jedanput, tijekom pedesetih godina, promašio tri jedanaesterca u utakmici protiv nekog čehoslovačkog kluba, a opet su na kraju, poput nas sada, zasluženo slavili.
Nisam se namjeravao previše na tome zadržavati. Jedino su bila važna dva boda koja smo upisali, a znao sam da se može dogoditi da nakon prvog promašenog penala, ostali jednostavno krenu za njim… Iako su svi zbog toga očekivali neku moju paljbu po igračima, ja sam ih zeznuo i stao na njihovu stranu: Ako jedna momčad ne iskoristi tri jedanaesterca, rekao sam tada na analizi utakmice na koju sam ipak došao smrknut, i usprkos tome pobijedi – to je dokaz moralne snage momčadi!
Cijelu noć razmišljao sam kako tome pristupiti, ali na kraju sam se bio ipak odlučio za taj pozitivni pristup i svojim igračima sam čestitao na dobro obavljenom poslu. Nitko od njih to naravno nije očekivao, jako su se iznenadili, ali osjetio sam da im upravo to tada trebalo. Ovako, unatrag gledajući: mislim da nisam pogriješio!
Morali biti tri klase bolji
Dinamo je tako zadržao prvo mjesto na ljestvici, a Zagreb, da se malo našalim nakon toliko godina, zadržao je ono posljednje. Zagrebačka publika mogla se ponovno, nakon ovog jednodnevnog prekida na Kranjčevićevu stadionu, ponovno ujediniti u navijanju za jedan klub, a svi oni koji su mislili da će kod nas doći do onakvih radnji po kojima su zapravo drugi klubovi bili poznati, te zbog kojih mi uostalom ovoliko dugo i čekamo naslov prvaka, ostali su razočarani.
Književnik Ivan Kušan, također i veliki dinamovac, zapisao je jednom prigodom da Dinamu za osvajanje titule nije dovoljno da bude za klasu bolji od svojih suparnika jer, kada je bio za klasu bolji, tada bi glatko gubio prvenstvo. Nije dovoljno, pisao je dalje, ni da bude za dvije klase bolji jer, tada bi, isticao je, prvenstvo gubio za stotinku, gol-razliku ili pet sudaca… Dinamo mora biti za tri klase bolji, zaključio je, kako bi osvojio prvenstvo. Ja sam se s njim, naravno, složio, pa sam i radio na takvom Dinamu, ali bilo mi je važno da budemo i za tri klase pošteniji od drugih. Izjavio sam stoga nakon ove utakmice da će Dinamo prvenstvo osvojiti na najčišći mogući način, a jedan savezni nogometni funkcionar kojega sada neću imenovati jer više nije među živima, na to je rekao kako ćemo mi onda biti jedini klub koji prvenstvo osvaja isključivo – igrom!
Četrdeset godina nakon tog uspjeha i te zaista nevjerojatne sezone, postalo nam je valjda jasno koliko je ta čistoća u osvajanju bila važna.
Ćiri Legendi, ne mogu oprostiti Dinamove uspjeha, ali i svjetsku bronzu Hrvatske u Francuskoj!