Tijekom ove sezone, a pogotovo u proljeće 1982. godine, na utakmice bi redovito došlo između trideset i pedeset tisuća ljudi koji bi moje ime skandirali u jednom tonu, kao da im netko dirigira. Ne mogu vam ni opisati kakav je to bio orkestar! Bečka filharmonija je bila Mika, Pera, Laza spram toga… Kada bih prije utakmice vidio toliko naših navijača na tribinama, a to se nije događalo samo na derbijima već na svakoj utakmici, ne bi uopće bilo potrebe da motiviram svoje igrače. Samo bih im pokazao na publiku koja ih je došla gledati, a oni bi iz svlačionice istrčali kao da su pušteni s lanca. Pod takvim naletom euforije utakmice bi najčešće rješavali u prvih dvadesetak minuta igre. Zato, uostalom, često i ističem da je publika najvažnija. Ako nisu zadovoljni naši navijači zbog kojih se i igra, onda ništa od toga zapravo i nema smisla. Ja bih te sezone izašao iz svlačionice, prošetao do klupa ispod zapadne tribine i energično zamahnuo rukom svojim navijačima da ih povedem u viteški boj. "Je... ćemo im mater!", podviknuo bih, a huk koji bi se tada čuo - evo sav sam se naježio dok se toga prisjećam – odzvanjao bi sve do Trešnjevke. Postali smo, osjećao sam to, više od kluba – bili smo pravi pokret!
Tenžera je bio u pravu
I onda, u to doba moje najveće popularnosti, Veselko Tenžera napiše: "Hoće li jal ovoga grada pojesti i Ćiru". Pomislio sam da je prolupao kada sam to pročitao u tadašnjem Vjesniku. Što će to mene pojesti, čovječe Božji, pa zar ne vidiš koliko me ljudi vole? Čudilo me da on, koji je inače tako dobro znao dijagnosticirati raspoloženje ljudi i fantastično je osjećao kako ovaj grad diše, sada ima tako krivu procjenu.
Ispalo je – doduše mnogo godina poslije, ali je ipak tako ispalo – da je bio u pravu. Preko noći sam postao "Ćiro peder". Sjećam se i predobro kada je to krenulo, u Zagrebu je reprezentacija igrala kvalifikacijsku utakmicu protiv Bosne i Hercegovine, a šezdeset tisuća ljudi, u jedan glas, skandira da sam derpe!
Noge su mi se odsjekle, vjerujte mi.
Trebalo je, međutim, prijeći taj put do klupe, a nisam bio siguran hoću li uspjeti ili ću se pred njima srušiti od nemoći kao pokošen.
Sjetio sam se Tenžere u tom trenutku i onog njegova pitanja. Ne znam je li to bio baš jal ili sam morao podnijeti svoj dio općeg nezadovoljstva ljudi u tom trenutku, ali – kao što je Tenžera bio predvidio – pojelo me! (Iako smo tada pobijedili, a ja sam povukao jedan presudan taktički potez vraćajući Šukera u pozadinu kako bi Boban mogao ostati nečuvan, to je ipak bila Pirova pobjeda jer mi je dugo vremena trebalo, kunem vam se majkom Katom, da se oporavim od tog šoka).
Mala najava toga mogla se, istini za volju, vidjeti i '82. nakon utakmice s Olimpijom, koja je završila neriješenim rezultatom, a bila je to prva utakmica u drugom dijelu sezone u kojoj nismo pobijedili na domaćem terenu. Navijači su tada prvi put izrazili svoje nezadovoljstvo i gađali me – pazite, molim vas, ovo – gnjilim jabukama. Odakle im one na tribinama nije mi ni nakon četrdeset godina jasno…
Tada sam napravio fintu kako bi se preko tog događaja brzo prešlo, bez pridavanja velike važnosti, pa sam na novinarski upit o tome kako se osjećam izjavio da se osjećam poput glumaca u kazalištu koje također gađaju hranom ako predstava nije zadovoljila, ali istini za volju zbog toga sam se jako loše osjećao.
>> Ćiro iz toga vremena
Znao sam da taj mangup koji je bacio jabuku, ali i ostali koji su zviždali, nisu bili u pravu. Predstava, naime, uopće nije bila tako loša, pogotovo uzevši u obzir da Olimpiju Dinamo već sedam godina nije pobijedio, ali iako sam ja bio prvi trener koji je zbog toga morao podnijeti taj atentat voćem, nisam se ljutio niti sam namjeravao ignorirati naše navijače. Odlučio sam to shvatiti kao malo upozorenje na to što bi se moglo dogoditi ako ih na kraju razočaramo.
Dan prije utakmice s Olimpijom u Zagrebu je kišilo, ali vijest koju smo primili iz Beograda, da je Zvezda na domaćem terenu izgubila od Vojvodine što je značilo da će u slučaju naše pobjede za Dinamom zaostajati sedam bodova, donijela nam je najljepše vrijeme.
Možda je i to, palo mi je tek sada na pamet dok ovo pišem, utjecalo na naš malo slabiji rezultat, ali nemam namjeru opravdavati se.
Olimpija je bila čvrsta momčad s visoko postavljenom i dobro organiziranom obranom. Svoju igru maksimalno su prilagodili sposobnostima svojih igrača, a kontranapad poput njihova nitko u cijeloj Jugoslaviji nije imao. Bili su nevjerojatno brzi u tom izlasku. Rudi Belin ih je proučavao u prethodnoj utakmici protiv Želje i sve je on na Grbavici vidio te podnio detaljan izvještaj, no mi svejedno ništa nismo mogli protiv toga. Njihovi razigrani napadači bili su jednostavno prebrzi…
I ja sam, moram priznati, na toj utakmici pogriješio. Najviše time što sam Hadžića stavio na bok, a osim možda Cice Kranjčara koji je zabio oba naša gola, prvi za vodstvo, a drugi za spas, nitko od mojih sinova također nije imao svoj dan. Vlaku je, kako se bližio kraj sezone, koncentracija sve više padala, Đemo je gubio lopte i nadu, samo mu je brk ostajao, a Bručić je možda odigrao jednu od najlošijih utakmica te sezone. I to, žao mi je što je tako ispalo, baš u trenutku koji je za njega bio najvažniji. Bilo mu je 28 godina i mogao je ostvariti inozemni transfer, a na ovu utakmicu došao ga je gledati jedan strani menadžer koji je bio spreman istresti milijardu tadašnjih dinara da ga odvede. Etiketa s cijenom koja mu je visjela za vratom bila je za njega, čini se, ipak prevelik uteg na toj utakmici. Taj moj univerzalni igrač čiji se akumulator nikada nije mogao istrošiti i koji je nakon svake utakmice ostavljao dojam da bi mogao odigrati još jedno poluvrijeme, nije se uspio tijekom cijele utakmice sastaviti s loptom…
Iako smo se trudili, panika se uvukla u ekipu i, shvatio sam to i prije posljednjeg sučeva zvižduka, nikako nismo mogli pobijediti.
Ivo Tomić poslije je od toga napravio predstavu pa je, iako smo bili dobri prijatelji, konstatirao da je u sunčanom Maksimiru zamalo pokisnuo – "bijeli šal". A, navijači su, kao što sam već naveo, igrače ispratili zvižducima, a mene jabukama.
Prva Zekina pogreška
Moji sinovi bili su izrazito nezadovoljni reakcijom publike, pa su reagirali malo drukčije nego što sam to ja priželjkivao jer i nakon ovog kola stajali smo bolje prema Zvezdi nego prije njega. Ljutiti zbog tog događaja, govorili su da je to bio sramotan ispad navijača, a moj kapetan Zeko napravio je svoju prvu pogrešku u cijeloj sezoni i kazao nešto što nipošto nije smio: da publika nema pojma te da smo je razmazili.
Iako je i meni tada bilo teško, vjerojatno teže nego svima njima, bio sam svjestan toga da je ostalo još puno utakmica do kraja, a izgubimo li svoju publiku – možemo se oprostiti i s prvenstvom. Da ga kojim slučajem i osvojimo, govorio sam svojim sinovima tada, bez navijača ono nam neće ništa značiti… Našao sam stoga opravdanje za publiku u činjenici da su navijači nestrpljivi jer su već predugo čekali ovaj naslov za koji osjećaju da je blizu, a moji igrači u konačnici su ipak pokazali razumijevanje za to njihovo stanje te do kraja sezone, pružajući sjajne predstave iz utakmice u utakmicu, nisu im više dali povoda ni da košpicu bace na teren.
>> Pogledajte i Prosinečkog na slovenskom derbiju
