Otkako je u ljeto 2018. godine iz Lokomotive prešao u Dinamo, u Maksimiru su za Lovru Majera imali samo riječi hvale, ne samo kad je riječ o nogometu nego su nam svi rekli da bi takvog dečka rado imali za sina. I doista, dečko je uvijek jako pristojan, odlično odgojen, ali nije sporno i da je sjajan igrač.
Plavi su krenuli u proljetni dio sezone, u prvenstvu nisu napravili krivi korak, ali u kupu su ispali od Rijeke na rujevičkoj buri.
Nije lako zaspati
– Zadovoljan sam nastavkom prvenstva, ali to ispadanje iz kupa baš i nije bila dobra vijest, puno smo više u tom natjecanju očekivali – kaže nam Majer, već spreman za još jedan maksimirski trening.
Je li bilo teško zaspati nakon tog poraza?
– Nije bilo lako nikome od nas, ali i kad smo pobjeđivali i kad smo to izgubili, nastojali smo ne gledati unatrag, svaki dan je novi dan, nitko više i ne pita što je bilo jučer. Brzo smo prešli preko tog kupa, nema smisla sad razmišljati o tome što je bilo, već treba gledati prema sutra.
Trener Bjelica više je puta rekao da mu je teško, nekad i nemoguće zaspati nakon većih, teških utakmica, kako je vama?
– Nije lako taj dan ili dan kasnije kad izgubiš. Ovisi kakva je bila utakmica, uglavnom nije lako zaspati zbog adrenalina, malo vrtiš film utakmice. No sigurno mi treba nekoliko sati više nego inače da bih zaspao.
Jeste li puni adrenalina u borbi za prvih 11 Dinama?
– Ne mogu reći da sam pun adrenalina, s jedne strane se borim, radim i uživam, ali s druge se ne opterećujem, igram nogomet i u njemu uživam, vjerujem da tako mogu najviše pokazati koliko vrijedim.
Broj deset na leđima važan je u plavoj povijesti, sad je na vašem dresu.
– Veliki igrači nosili su taj dres, ne treba ih ni nabrajati. S jedne je strane to velika odgovornost, ali ne gledam na taj način, nego kao na čast što imam taj broj i želim opravdati to što ga nosim – kazao nam je Majer.
Pred kraj jesenskog dijela sezone fotografirao se s Danijem Olmom, svi su odmah povezali tu fotografiju i priču o tome da bi mogao biti Danijev nasljednik, to se stalno pita i Lovru, ali i Ivanušeca, Gojaka.
– To je više priča za publiku, nije mi “nešto” govoriti da sam nasljednik. Svatko je igrač za sebe, Dani je fantastičan igrač i osoba koja je ovdje napravila vrhunac. No svi smo mi različiti, vjerujem da ću ja imati svoj put i pokazati zašto sam u Dinamu i u njemu ispisati svoj put.
Imali ste već prilika otići u inozemstvo, no odlučili ste ostati u Dinamu?
– Bilo je nekoliko opcija, ali nije mi žao što sam ostao jer volim ovaj klub, volim ovaj grad, zato sam i došao, želim iz Dinama napraviti iskorak, u Dinamu napraviti još bolje rezultate. Nažalost, u ovih godinu i pol dana nije bilo sve jednostavno, bio sam ozlijeđen. Ali i dalje ne žalim ni za čim, veselim se svakoj novoj utakmici.
Prije godinu i pol dana stigli ste iz Lokomotive, koliko je drukčije u Dinamu, po pritisku, načinu rada, igri...?
– Drukčije je po intenzitetu na treninzima, po taktici, po zadacima u utakmici. I pritisak je malo veći, ali dovoljno sam ovdje i naučio sam. Sve na kraju ovisi o tebi i tome znaš li se nositi s tim pritiskom, a ja se super osjećam.
Kakav je život u Zagrebu nakon što ste postali igrač Dinama?
– Puno više ljudi me prepoznaje, puno više ih se želi fotografirati, ali nije meni nešto u životu puno drukčije. Nogomet igramo zbog navijača i lijepo je kad se žele fotografirati s tobom.
U školu sam išao pješice
Gdje živite, “napada” li vas društvo u kvartu, savjetuje, zeza?
– Živim na Britancu, društvo šalje poruke podrške, čestitaju kad dobro odigram, pomalo komentiraju.
Što biste bili da niste nogometaš?
– Uh, zanimljivo pitanje. Čak sam i razmišljao malo o tome. Vjerojatno bih bio nešto u nogometu, možda trener, tko zna, možda nekakav nogometni menadžer. Sigurno bih imao nekakve veze s nogometom, a uz to bih se želio baviti turizmom, možda jednog dana nekretninama, možda imati nekakav restoran...
U koju ste školu išli?
– U hotelijersko-turističku u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, bilo mi je blizu od kuće, pet minuta pješke, možda sedam, ali stvarno mi je bilo nadohvat ruke.
Ni Kranjčevićeva vam nije bila daleko?
– Nije, ali tamo smo igrali jednom tjedno i na utakmice odlazili s Kajzerice autobusom.
S Kajzerice uskoro dolazi Fran Karačić, blizu je i Lirim Kastrati, imate li nekakve savjete za njih?
– S obojicom sam super prijatelj, super su dečki, bit će mi drago ako dođu, zaslužili su to i vjerujem da će i ovdje, dođu li obojica, pokazati svoje vrijednosti. Ne znam je li to gotovo, ali ako dođu, veselit ću im se – zaključio je Lovro Majer.
