Legendarni hrvatski nogometaš Niko Kranjčar vrlo rijetko se pojavljuje u medijskom eteru, a sada je u kratkom razdoblju dva puta se pojavio na sceni. Prvo je gostovao u Večernjem TV-u zbog promocije knjige o njegovom ocu Zlatku Kranjčaru Cici, više o tome pročitajte OVDJE, a nakon toga je stigao u Podcast Inkubator kod Milana Stjelje i Silvija Marića.
Podsjetimo, autori Tomislav Dasović i Mladen Miletić zavirili su u srce i dušu čovjeka koji nas je napustio prije dvije godine te nam donijeli nadahnjujuću priču o Zlatku Kranjčaru – suprugu, ocu, bratu, prijatelju, sa svim njegovim vrlinama i manama. Knjigu "Cico – tak imam te rad", čiji naziv snažno povezuje Kranjčara i njegov voljeni Zagreb, od 1. ožujka možete ju pronaći na kioscima. Knjige o sportskim velikanima u pravilu se pišu zato da bi se ovjekovječila njihova veličanstvena postignuća, rekordi, način na koji su ostvarili vrhunske rezultate, da bi njihova karijera bila nadahnuće generacijama koje dolaze, no ova knjiga malo je drukčija. Ovo jest priča o Zlatku Cici Kranjčaru, legendarnom umjetniku s nogometnom loptom i vrhunskom treneru, ali je ponajprije priča o – Cici čovjeku.
Dakako, u knjizi neizostavan dio su i igračka i trenerska karijera, jer nogomet je bio Cicin život, no ovo pitko štivo rasterećeno je nepotrebnih statističkih podataka te se čita s lakoćom i užitkom.
Inače, puno zanimljivih izjava moglo se čuti od Nike Kranjčara u Podcastu, a bilo je tema vezanih za Dinamo, Zdravka Mamića, Hajduk i hrvatsku reprezentaciju.
- Kada se vratio u Zagreb iz Beča sam shvatio da je moj tata faca, bilo je to 1993. godine. Kada je počeo rat on se vratio u Hrvatsku, bio je takav. U Rapidu je kao igrač bio faca, ali imao sam 5,6 godina i nisam to baš razumio. Ne mogu reći da se sjećam kakav je bio igrač. I u Zagrebu shvatiš da ga ljudi zaustavljaju, da žele popričati s njim. Tu su bili i Štef i Mlinka i Pop i onda slušaš njihove priče i kroz odrastanje slušaš o povijesti Dinama, njihovim vrlinama i manama, pa i životnim vrijednostima koje su bile bitne - rekao je Kranjčar junior o svom ocu koji je bio veliki domoljub.
- Najgore je što smo u Dinamu igrali loše igrati i tu su krenula prepucavanja Zdravka i Cice preko mojih leđa… Veliki pritisak, sigurno. Kada sam bio kod Otte Barića i kada sam trebao debitirati protiv Njemačke, imao sam problema s preponama. Onda smo imali U21 Euro, ispali smo u grupi, a ja nisam odigrao nekakav vrhunski turnir i Otto je odlučio da ne trebam ići među 22 za Portugal na EP. I nakon toga dolazi tata, dobivam poziv. Krenu kvalifikacije, dobiješ Mađarsku i dobiješ Švedsku u Švedskoj s Larssonom, Ibrahimovićem… Sve je super krenulo, ali i dalje su komentari kako Niko nije prevaga, dok smo u Dinamu kriminalno krenuli u sezonu. Ali to je sve ništa dok nisam otišao u Hajduk. Kada odeš u Hajduk onda više nisi poželjan u Zagrebu, nisi poželjan u Slavoniji, jedino te hajdukovci vole. Onda dođe utakmica s Bugarskom kao neka prekretnica, ali brzo se to zaboravilo. Meni osobno je bilo najgore to što je Cici vrhunac karijere bio treniranje hrvatske reprezentacije. Njemu je to bilo sve. On je živio hrvatstvo čak i za vrijeme Jugoslavije kada se to nije smjelo živjeti. I onda umjesto da sam prevaga, ja sam bio uteg - ispričao je o vremenu dok je Cico vodio reprezentaciju Hrvatske.
- U Dinamu smo bili katastrofa baš tada kad je tata postao izbornik. Zdravko je bio nezadovoljan s rezultatima i ja ću prvi reći da nisam bio dobar. Netko će reći da sam bio nespreman, debel, a o tome jesam odbio koju vježbu na treningu, to neće reći. Nego je zaključak bio da sam nespreman i to preuzimam na sebe. Nenad Gračan usred sezone nakon neke utakmice u kojoj me nije ni stavio, izjavi u novinama 'I moja kćer bi htjela igrati u Dinamu, ali ne može', aludirajući na odnos mene i tate. Sve OK, sve to prešutim dok me gaze u novinama - kazao je Niko i onda ispričao onu famoznu priču o smanjenju plaće te kako je uvidio da im je trn u oku.
- U tom trenutku nema interesa za mene, jedino moskovski CSKA. Meni je prva misao, 'Ma idem u Hajduk, Robi mi je idol, on je išao u Zvezdu'. Ali nije to tak' lako. I spomenem Dini tu ideju, a on je hajdukovac. Odmah mi je rekao da nema šanse. Nadao sam se još tada da ću nešto vani naći, možda i preko Davora Šukera koji si je bio dobar s Pokrovcem i želio sam se dokazati vani. Jer vjerujem u sebe i svoju kvalitetu. Ali u meni i dalje tinja inat. Sada Štimac koristi priliku, dolazi kod nas doma i veli mi da je dogovoreno. U tom trenutku sam rekao da ne mogu to napraviti, plakao sam svaki dan. Zvoni mi idući dan ujutro mobitel ne znam koliko puta: 'Zdravko ide na skijanje, ako ne potpišeš danas do 11, ne ideš u Hajduk'. Tu sam odlučio da idem i ponosan sam na tu odluku - izjavio je o tome kako je došlo do transfera u Hajduk.
- Razgovaram s njima, Hajduk mi je u podsvijesti, ali u tom trenu nisam mislio da ću otići. Oni su mene pitali da li oni mogu biti tampon zona između mene i Dinama, a ja im velim da ne mogu, da sam gotov s Dinamom i da nemamo o čemu više razgovarati. Rekao sam im da mi je žalosno u kaj se klub pretvorio i rekao sam kaj mislim o situaciji u klubu. Imao sam milijun poziva i sa starijim Boysima koji prvo krenu u jednom tonu, a onda im ja objasnim pa plačemo svi… Nisam nakon toga po nikome pljuvao – po Dinamu nikada neću, moj identitet i moju ljubav prema Dinamu nisam nikada zanijekao i uvijek ga s ponosom nosim. Ali sam i zahvalan Hajduku i navijačima Hajduka koji su me prihvatili kada mi je bilo teško - ispričao je sastanak sa Bad Blue Boysima u kafiću Vagabundo.
Dakako, knjigu o Cici Kranjčaru možete naručiti i kupiti online na ovom LINKU.
teško je kada te netko gleda samo kao nečijeg sina, i ako si normalan i imaš karakter to je preteško. ljudima bez srama tako nešto ne bi smetalo ni malo. Niko realan, može pogledati širu sliku i gleda pozitivno. no na kraju odlazak Nike u Split spada u najveće i najljepše trenutke hrvatske nogometne lige, novine su se prodavale, dresovi, karte u sportskom smislu prava priča da je otišao van, linijom manjeg otpora, bio bi to samo jedan u nizu inozemnih transfera.