U jednom od najbesprizornijih pa i najopasnijih američkih gradova jedna će Hrvatica u ovu subotu potražiti svoju sretnu zvijezdu. Štoviše, "provocirat" će fortunu u nadi da će joj se osmjehnuti i učiniti ju svjetskom prvakinjom u profesionalnom boksu u polusrednjoj kategoriji po organizaciji WBO.
Peti dan listopada potencijalno je najveći dan u životu 29-godišnje Zlatarčanke Ivane Habazin. Ona će se te večeri namjeriti na iznimno talentiranu i opasnu Amerikanku Claressu Shields (24), sportašicu koja baš protiv hrabre Hrvatice želi postati najbrža vlasnica pojasa u tri težinske kategorije.
>> Pogledajte razgovor Ivane Habazin za Večernji TV
Zasad taj rekord drži Ukrajinac Vasilij Lomačenko, kojemu je to pošlo za rukom u 12. borbi, a za dvostruku svjetsku prvakinju Shields ovo će biti tek 10. profesionalna borba.
Uz naslove u supersrednjoj i srednjoj, tamnoputa dvostruka olimpijska pobjednica želi sada i naslov u polusrednjoj, a na tom putu joj se prepriječila naša Ivana koja nam je, prije no što je ugasila mobitel, rekla:
- Shields je nevjerojatno talentirana, ima jako dobar tim i vodstvo pa njena uspješnost nije začuđujuća. Sa samo 17 godina postala je olimpijska pobjednica i bit će za mene teža protivnica nego što je prije pet godina bila Cecilia Braekhus. U taj sam meč ušla sa samo četiri i pol godine staža i po svim pravilima trebala me rastaviti, a nije napravila ništa spektakularno. Sada sam ja puno bolja boksačica pa bi mi trebalo biti lakše, bez obzira na to što je Claressa bolja boksačica od Cecilije.
Osim impresivnije boksačke prošlosti, prednost za Shields trebalo bi predstavljati i to što se meč odvija u njenom rodnom gradu Flintu, poznatom po visokoj stopi ubojstava u kojem nerijetko, radi oružanih obračuna, stradavaju i djeca.
- Ja ne razmišljam o tome. Meni je tako svejedno gdje i kada idem u ring. Doduše, znam da ju na bodove teško mogu dobiti i da ju moram nokautirati i za to sam se i spremala. Njoj sve to kao da nije nikakav presing i ona je toliko uvjerena da će sve ići glatko.
Tako je mislio i Anthony Joshua uoči borbe s Andyjem Ruizom pa se dogodilo svojevrsno sportsko čudo.
- To što je Ruiz dobio meni nije bilo čudno, posebice kada sam čula da je Joshua kazao da je potražio pomoć psihologa. Izjavio je to pet dana prije borbe i time pokazao da je nesiguran, a namjerio se na Meksikanca, a oni zaista imaju nevjerojatan ratnički mentalitet.
Ratnica je i Habazin pa ju, uz aluziju na Ivanu Orleansku, zovemo Ivanom Zlatarskom.
- Ja vjerujem da ja mogu iznenaditi boksački svijet i detronizirati Claressu. Pristala sam na ovaj meč s ciljem da pobijedim. Ne razmišljam sada što će biti ako se dogodi ovo ili ono. Dat ću 300 posto od sebe i vjerujem da ju mogu srušiti kao što je uspjela Kostarikanka Hanna Gabriel, ali ona samo do nokdauna.
Ako njen plan ipak ne prođe nadamo se da se Ivana neće okaniti boksa jer i u izgubljenom meču, ali uz dobar nastup, postoji više razloga da nastavi s tim.
- Ako izgubim ne znam što će biti kasnije, ali znam da ću sada dati sve od sebe. No, činjenica jest da ne želim ponovo prolaziti sve, posuđivati novce, vraćati dugove, moliti za sponzorstvo, čekati na neki meč po nekoliko mjeseci. Bila bih idiot kada bih na to pristala. To više nema smisla jer to nitko ne cijeni. Kod nas ako niti muško to što ja radim ne vrijedi pa tu ima i šovinizma i seksizma, no to je jednostavno tako.
S obzirom na to da se za ovaj meč pripremala u Kolumbiji, tko je financirao njen program?
- Moji sponzori Klemm Security, Grafiknet, HEP, Parketi Ratković. Ovakve jedne pripreme izrazito su skupe. No, neću se žaliti. Kako je bilo prijašnjih godina ovo je savršeno i zahvalna sam svima na pomoći.
A bilo je i razdoblja kada je Ivana spavala u klupskoj dvorani.
- U tri navrata, sveukupno godinu dana. Spavala sam u spremištu od dvorane mog tadašnjeg trenera Vlade Božića. Htjela sam biti što odmornija za svaki sljedeći trening a i nisam htjela trošiti vrijeme na svakodnevna dva dolaska na trening i odlaske u Hrvatski Leskovac gdje sam stanovala. U to vrijeme bila je izrazito teška financijska situacija, i to je bilo jedino normalno rješenje.
Nedostatak potpore koju, od hrvatskih institucija nikad nije uživala, opisan je u dokumentarcu "Djevojka od nula dolara".
- Kod mene su se u tom razdoblju samo nule skupljale, nikako da uhvatim neku jedinicu ispred njih. Kada sam bila u školi bojala sam se jedinica, a sada molim za jedinicu ispred onih nula ali ne ide.
I nije besparica bila jedina Ivanina nevolja. Prije dvije godine ostala je bez štitnjače koju su joj morali odstraniti.
- Unazad godinu dana nisam imala po tom pitanju nikakvih oscilacija. Do tada je bilo i toga, no sada kada nešto osjetim sama promijenim dozu lijeka kojeg pijem. Liječnik koji me kroz to vodi, kada ga ja nazovem, obično kaže da je teorija jedno a praksa drugo. S obzirom na to da napori u boksu graniče sa zdravom pameću, na početku mi je sve to dosta osciliralo, no sada je stabilno.
Ivana ima i crtu društveno odgovorne osobe pa se prihvatila uloge dopredsjednice Hrvatske udruge za bolesti štitnjače. Stigne li se i time baviti ili je samo lice te udruge?
- Posljednjih mjeseci za to nisam imala vremena jer nisam niti bila u Hrvatskoj, no raspolaganju sam za savjet. Ljudi me stalno zovu i pitaju, čak i iz drugih zemalja, jer nije lako otići na operaciju. Najbitnije je da ste otvoreni za razgovor, a kada je bio Svjetski dan štitnjače bile smo na Cvjetnom trgu da dokažemo ljudima da se i život bez štitnjače može dovesti u normalu.
U Hrvatskoj je teško dovesti u istu razinu ženski i muški boks. Doduše, i na svjetskoj razini je malo sportova poput tenisa u kojima su sportski dometi muškaraca i žena jednako vrednovani.
- U ženskom boksu nitko niti ne sanja o milijunima. Možda milijun mogu zaraditi boksačice poput Cecilie Braekhus i Claresse Shields, a ostalo je preživljavanje. Boksačice čak i ne očekuju neke enormne zarade, ali žele imati normalnu egzistenciju.
Žrtvuju li žene u vrhunskom sportu više od muškaraca?
- To je istina. U startu ti je uvijek teže. Ako imaš muškog prvaka, svi će u njega uložiti.
Ulažu li žene u boksu više od svog zdravlja nego muškarci?
- To je diskutabilno. Moraš biti razuman i oprezan. To nije igra i ti moraš biti taj koji će paziti. Ja sam imala sreću što je moj trener Vlado Božić bio ekstra pažljiv jer da se mene pitalo ja bih ušla u ring i tukla bi se jer nisam imala pojma o ničemu. Srećom, dosad nisam imala iskustava da se nađem na podu pa i ne znam kako bih reagirala, no uvelike je otpornost stvar fizičke spreme.
A za ovu borbu Ivana se spremala u Bogoti. Kako je došlo do izbora pripremne baze u dalekoj Kolumbiji?
- Početkom godine sam ondje bila šest tjedana i svidjelo mi se. Htjela sam tada otići negdje gdje je toplo pa je prvotni plan bio Tajland, no ja sam htjela i na veću nadmorsku visinu, a Bogota je na 2650 metara. Bila sam zadovoljna uvjetima i ljudima. Ljudi su me više cijenili kao svjetsku prvakinju (op.p. po IBO verziji) nego u mojoj zemlji. U zgradi sam imala teretanu i bazen, a boksačka dvorana je bila pet kilometara. Da sam u Hrvatskoj, ne bih se mogla dovoljno usredotočiti, ovako sam imala svoj mir.
Kako je njen organizam reagirao na razrijeđeni zrak?
- Užasno je teško prilagoditi se. Puno je teže trenirati, trebalo mi je mjesec dana da počnem normalno funkcionirati. Što si na većoj nadmorskoj visini to manje spavaš. Tamo šest sati spavaš kao da si kod nas devet.
Zbog teško svladive udaljenosti i tijeka priprema Ivana je morala propustiti i svadbu vlastitog brata.
- Moj mlađi brat Stjepan mi je oprostio kada je vidio koliko mi je stalo. Meni je bilo više žao nego njemu, no rekao mi je da je najbitnije da se što bolje spremim. Dogodilo se to baš kada sam se intenzivno spremala i onda je prvi termin borbe otpao pa mi je bilo krivo. Uzela sam dva tjedan odmora, no nisam se vraćala već sam otišla do Medellina i Cartagene.
Je li Medellin doista opasan grad ili je više na takvu glasu?
- U Medelinu ne žele imati posla s kriminalom jer im turizam jako dobro ide, grad je predivan, no u Caliju još djeluju karteli i narkomafija. Inače, svih tih mjeseci provedenih u Bogoti ja sam možda jednom osjetila miris trave. A daj ti prođi kod nas navečer parkom, pa to smrdi na sve strane. U Kolumbiji je marihuana legalizirana pa ih to očito ne brine previše.
Za jednu drugu borbu, Ivana se pripremala u Južnoj Africi. Njoj očito odgovara da je što dalje od Lijepe Naše!?
- Najbolje je trenirati tamo gdje se najbolje osjećaš, a u Hrvatskoj se ne osjećam uvijek najbolje po pitanjima uvjeta za pripreme. Kada je ovakav meč u pitanju svi bi od mene htjeli nešto a ako bih nekoga odbila rekli bi "vidi je, kakva je". Ovako sam i daleko od publiciteta jer se uvijek vraćamo na istu priču, a vrtjeti krug se ne isplati.
