Kad godinama činiš sve da ostaneš neprimijećen, onda će to tako i biti, jer "manji sportovi" nisu strani špijuni da ih netko ima potrebe izvlačiti iz ormara i javno razotkrivati. Čak i da se nije poklopilo da padne baš na vikend finala Lige nacija, malo bi tko primijetio da je odigran završni turnir rukometne Lige prvaka, koji inače već godinama ne mrda iz Kölna. A izuzev kulise Lanxess Arene koja se već i podrazumijeva, viđeno i nije bilo pretjerano impresivno. Mada su utakmice, izuzmemo li onu revijalnu za 3. mjesto završavale u gol razlike, a dvije i u produžecima, gledali smo umornu, prepunu pogrešaka, često i bezidejnu igru u kojoj se igrač s loptom nerijetko i leđima (!) zabija u obrambeni blok i onda bezglavo i napamet traži neko rješenje u zadnji tren.
Očito pritisnuti strahom od pasivnog napada, a za čime naročito stariji sudački parovi sve brže posežu kao da više nemaju živaca to gledati, treneri igru u napadu baziraju gotovo isključivo na individualnim rješenjima, pa i dominiraju brzonogi Nizozemci Steins i Smits. Malo je nedostajalo da finale bude njihov međusobni obračun. U cijelom turniru možda je četiri ili pet puta viđeno da se kombiniranjem zaljulja cijela obrana, a klasičan skok-šut s vanjskih pozicija gotovo da je iščeznuo, pa djeluje da bi Blaž Lacković u današnjem rukometu bio – Jordan!
GALERIJA Mladi vatreni poraženi od Španjolske
Nije ni čudo, natjerani da bespoštedno 60 ili 70 minuta na kraju i tako prenatrpane sezone jure gore-dolje bez prestanka, igrači i nemaju snage za nešto više od probijanja glavom kroz zid, što se čas sudi, čas ne sudi, pa sve to dodatno iritira gledatelja. Ono što je Vlado Stenzel još prije 20 godina govorio, a tad je djelovalo kao obična ludost, danas zvuči sasvim logično – rukomet bi poslije pandemije koja ga je oborila na koljena uskrsnuo korjenitom revolucijom pravila sličnijih košarci da se golovi izvan crte od devet metara vrednuju s dva boda ili ograničenjem napada, jer svima je još i prihvatljivo da te na pogrešku od prve sekunde napada stalno tjera suparnik ili semafor, ali baš sudac...
Osvajača Magdeburga mogli smo ove sezone gledati i u Zagrebu. Nisu djelovali kao budući prvaci, ali zasluženo su osvojili naslov, a veliki obol dali su vratari, posebno Nikola Portner, švicarski reprezentativac i sin pokojnog Zlatka Portnera, zvijezde velike Metaloplastike osamdesetih i kasnije Barcelone. Lakom matematikom došlo se i do podatka da je u pitanju već peti naslov za Hrtkovce u Vojvodini, mada je dečko 1993. rođen u Lyonu. Ako vam je ime sela iz doba rata poznato, niste se prevarili. Čuveno je po protjerivanju mještana hrvatske nacionalnosti u režiji "Doktora Zlo", koji je i danas ugledni član društva, gost svih važnijih TV-emisija u svojoj zemlji i autor morbidne knjige "Hrtkovci moje mladosti". Na popisu protjeranih bile su i dvije obitelji Portner.
VEZANI ČLANCI:
No... Gdje smo mi po pitanju onoga što je danas vrhunski rukomet? Na Final Fouru predstavljali su nas isti igrači kao i prije šest godina kad je Vardar osvojio svoj prvi naslov u Kölnu – Igor Karačić koji uporno dokazuje da ne moraš biti Karabatić da bi u 35. godini držao korak s mlađima i Luka Cindrić kojeg je Barçin trener aktivirao kad je Makuc počeo bacati lopte u vjetar, a inače je na izlaznim vratima kluba. I to je to, mlađe snage nisu se probile, kao ni naš predstavnik u drugi krug Lige prvaka mada mu se u jednom trenutku otvorila autocesta.
Prošla je Wisła koja je onda eliminirala Nantes i u četvrtfinalu imala na konopcima upravo Magdeburg, tako da se u PPD Zagrebu mogu samo lupati po glavi. I tu dolazimo do našeg velikog problema, ili bar jednog od najvećih, jer kad se pročešljaju sastavi kako najboljih osam u ovogodišnjoj Ligi prvaka tako i vodećih hrvatskih klubova Zagreba i Nexea, mladih vanjskih igrača ili kružnih napadača najviše klase i nema. Tek pokoje krilo, ali uz dužno poštovanje krila ne vrte igru koja će, kad je rukomet u pitanju, ma kakva bila pravila i trendovi, uvijek biti u rukama vanjskih igrača.
VEZANI ČLANCI:
U trajnom raskoraku da mladi igrači kod kuće ne vide perspektivu i radije biraju komfor inozemstva gdje uglavnom završavaju po nekim manjim sredinama, daleko od najvećih utakmica, te politike naših vodećih klubova da dovode jeftine "wunderkinde" iz regije ili stare vedete da sve to iskustvom malo ispeglaju, kriju se i razlozi naših jauka i leleka svakog siječnja kad reflektori javnosti najednom udare na rukomet. Ne diže se ili spušta rukomet u siječnju kad se samo "ratificira" postojeće stanje, nego sad, kad se priprema nova sezona i kroje rosteri. I dok ne nađemo novu snagu na ključnim pozicijama, niti ćemo nametati trendove niti ćemo se gledati u borbama za postolja. A neće ni pozivnice stizati do Sudnjega dana...
VIDEO Goran Ivanišević: 'Taj nesretni čovjek mi je uništio život...'
