U nogometu većinom pratimo one gigantske momčadi, momčadi koje su tijekom bliže ili dalje povijesti dominirali i osvajali natjecanja, momčadi poput Real Madrida, Liverpoola, Milana, Barcelone, Bayerna i sličnih. No, što je s onim momčadima za koje čujemo samo jednom i svaki put kad nas netko na njih podsjeti, stvori nam se onaj smiješak na licu i odmah se sjetimo cijele priče? To su momčadi koje su jednom, možda dva puta izletjela pred svjetla pozornice ili osvojile trofej te u većini slučajeva osvojile naša srca. Takve momčadi pišu najljepše priče ovog jedinstvenog sporta.
Odnosi snaga su u nogometnoj povijesti stvarno uspostavljeni tek negdje u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Do tad nismo svjedočili dovoljnoj količini vrhunske nogometne povijesti da bismo za svaku ligu ili prvenstvo mogli zaključiti "da, točno možemo odrediti tko će biti prvi, a tko posljednji". Iz godine u godinu taj nam je odnos snaga sve jasniji, dostupni su nam gotovo pa nepresušni izvori informacija pomoću kojih mnogi čak i prije nacionalnih prvenstava predviđaju točan poredak na ljestvici, ne samo prvaka i posljednjeg. Sukladno tome, u modernijem je nogometu puno jednostavnije i jasnije procijeniti koja je momčad bila stvarno iznenađenje.
Za kontekst, ova Top 10 ljestvica neće podrazumijevati jednu šokantnu utakmicu, kao što je recimo bila pobjeda Dinamo Kijeva nad Real Madridom 1998. u Ligi prvaka ili pak šok Južne Koreje protiv Njemačke preklani u Rusiji. Ova ljestvica je o iznenađenjima u smislu konačnog plasmana tijekom cijele ligaške sezone ili pak nekog od turnira, bilo riječ o klubovima ili reprezentacijama. Dakle, hajdemo reći da je riječ o šokovima koji nisu došli odjednom već su se razvijali tjednima, odnosno mjesecima, a osvrtanjem na povijest i dalje se postavlja pitanje: Pa kako su to uspjeli? Bar neke od odgovora na to pitanje doznajte u ovoj ljestvici i, naravno, pišite nam u komentare koja su iznenađenja nisu na ovoj ljestvici, a po vašem mišljenju su trebala biti.
10. KV Mechelen osvojio Kup pobjednika kupova (1988.)
Prije nego što su klubovi poput Chelseaja, Manchester Cityja i PSG-a promjenom vlasništva "odradili" iznenadan unos ogromnog kapitala u klupske blagajne, to je sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća učinio KV Mechelen, do tad osrednji klub koji je šetao između prve i druge belgijske lige. Prije 36 godina preuzeo ih je John Cordier, milijunaš s nekoliko elektrotehničkih tvrtki u svojem vlasništvu koji preuzeo je klub. Korak po korak su se počeli penjati ljestvicom belgijskog nogometa te u konačnici i došli do naslova te po jednog drugog i trećeg mjesta, što i nije bilo toliko iznenađenje. Pravo iznenađenje je bio uspon Mechelena 1988., točnije u njihovoj prvoj europskoj sezoni. U debiju u Kupu pobjednika kupova (današnja Europska liga) Mechelen je na putu do finala u osam utakmica slavio u šest te remizirao u dvije da bi u finalu naišli na najvećeg favorita turnira - Ajax, za kojeg su tada igrali Danny Blind, Dennis Bergkamp, Aron Winter i mnoga druga legendarna imena. Belgijska momčad je u taktički potkovanom susretu slavila s 1:0 i do današnjeg dana je još uvijek posljednja momčad iz te zemlje s europskim trofejem.
9. Deportivo La Coruña postao prvak Španjolske (2000.)
Osim dominantnih Barcelone i Real Madrida u posljednjih 20 godina naslove su osvajali i Valencia i Atletico Madrid, no kad god su ih osvojili smatrali su se kao barem treća najjača momčad lige pa to ne možemo nazivati velikim iznenađenjem. Od svih prvaka od 2000. pa nadalje jedina momčad koja se nije smatrala kao Top 3 momčad La Lige bio je Deportivo upravo te 2000. godine. Momčad je, doduše, imala pravo ciljati na jedno od šest mjesta koje vodi u europska natjecanja, no ni u najluđim snovima nisu očekivali napad na trofej. Preko ljeta su (kao i jedna momčad o kojoj ćemo kasnije) odradili odličan posao u prijelaznom roku iako tada to nitko nije primijetio. Najvažniji je bio paket transfera s Kanarskog otočja jer su iz Tenerifea pristigli tad donekle anonimni Roy Makaay te srpski veznjak Slaviša Jokanović koji su se prometnuli u glavne igrače. Dodajte uz to još Pauletu i Djalminhu u strahovitom porastu forme, imate momčad koja je te sezone igrala van svoje kože. S pet bodova ispred Barcelone osvojili su naslov kojeg su propustili osvojiti šest godina ranije kad je Miroslav Đukić u 90. minuti protiv Valencije s bijele točke propustio osigurati naslov. Svoju drugu priliku su, pod Javijem Irruetom, osigurali, na iznenađenje španjolskog te svjetskog nogometa.
8. Wolfsburg osvojio naslov Bundeslige (2009.)
Nekad za ovakve šokantne pothvate morate imati i puno sreće. Wolfsburg je dugo godina jedan od najbogatijih klubova u Njemačkoj, no ne zbog brojnih rezultatskih uspjeha, već jednostavno zbog dugogodišnjeg klupskog sponzora Volkswagena pomoću kojeg su imali gotovo pa nepresušan izvor resursa. Međutim, nikad nisu imali momčad koja je bila ozbiljan konkurent za nekoliko mjesta na vrhu, a kamo li za napad na naslov. Ni u prvom dijelu sezone nije se činilo takvim. Nakon 19 kola vukovi su bili sedmi s osam pobjeda, šest remija i pet poraza, da bi u preostalih 15 susreta upisali trinaest pobjeda i samo dva poraza među kojima su bile dvije povijesne 5:1 pobjede. Ponižavanje glavnog favorita Bayerna te potvrda naslova protiv tada moćnog Werdera iz Bremena. Momčad je, podsjetimo, predvodio najbolji napadački dvojac u povijesti - Grafite (28 golova i 10 asistencija) i Edin Džeko (26 golova i 11 asistencija), a osim što su međusobno sjajno surađivali, loptama ih je hranio Zvjezdan Misimović koji je te sezone upisao nevjerojatnih 20 asistencija. Vrlo dobra momčad je imala sreće jer su svi njezini igrači pod palicom oštrog Felixa Magatha igrali svoje najbolje sezone karijere.
7. Južna Koreja i Turska u polufinalu SP-a (2002.)
Iako je finale turnira u Koreji i Japanu na kraju bilo poprilično očekivano (Brazil - Njemačka), preostala dva polufinalista su bila pravo osvježenje turnira, iako je plasman jedne momčadi od tih momčadi u polufinale bio puno kontroverzniji od one druge. Podsjetimo, domaćin Južna Koreja je na putu do borbe za medalje šokantno izbacila dva giganta - Italiju i Španjolsku. Mnogi će vam reći da je to bilo na krilima Ahn-Jung Hwana, no prava je istina da su dobili još do tad neviđeni "poguranac" sudaca. To je možda i najsnažniji primjer domaćinskog suđenja u vrhunskom profesionalnom nogometu te je, pogotovo uzevši u obzir temperament Španjolaca i Talijana, bio oštro kritiziran. Druga priča bila je puno ljepša. Turci su predvođeni Rustu Recberom i Hasanom Sasom došli do polufinala s Brazilom koji ih je jedva svladao s 1:0. U utakmici za treće mjesto gledali smo pravu poslasticu. Turska je svladala Južnu Koreju s 3:2, a susret je zapamćen po golu Hakana Sukura u 11. sekundi, najbržim pogotkom u povijesti Svjetskih prvenstava.
6. Porto i Monaco u finalu Lige prvaka (2004.)
Jose Mourinho je osvajanjem Kupa Uefa (danas Europska liga) sezonu ranije najavio da je vrhunski trener te će njegova momčad imati što tražiti u Ligi prvaka. Nije to konkurencija ozbiljno shvatila, ne samo Portugalce već i Monaco, ali i Deportivo La Coruñu. U nokaut fazi je Porto izbacio favorite poput Manchester Uniteda i Lyona, Monaco je šokantno izbacio Realove Galacticose te Abramovićev Chelsea, a Deportivo je nadoknadio 1-4 deficit protiv branitelja naslova Milana. Na kraju su do finala stigli Porto i Monaco (kojeg je predvodio tada besprijekorni Dado Pršo), a Mourinhova momčad prepunjena tada vrsnim potencijalima poput Deca, Carvalha, Perreire i Manichea je održala školu nogometa kneževima slavivši 3:0. Da shvatite o kakvim je trenerskim potencijalima bila riječ, Monaco je tada vodio Didier Deschamps.
5. Montpellier osvojio naslov Ligue 1 (2012.)
"Montpellier kao prvak Francuske? Da sam na mjestu ljudi iz PSG-a, Marseillea, Lyona i Lillea, zabio bih si kobasicu u guzicu od srama", rekao je ekscentrični predsjednik Montpelliera Louis Nicollin nakon što je tek njegov klub podignuo pehar 2012. godine. Prema kladionicama su bili tek 11. na ljestvici favorita, dakle u donjem domu, a taj čudesan uspjeh bio je još jači zbog toga što je ovo bila prva sezona PSG-a s nevjerojatno velikim katarskim kapitalom. Za kontekst, odšteta koju su Parižani isplatili za Javiera Pastorea (40 milijuna eura) bila je veća od kompletnog budžeta Montpelliera. Te sezone su se iz nogometne anonimnosti probili gotovo svi nogometaši plavo-narančastih, no posebice Olivier Giroud (21 gol i 9 asistencija) te Younes Belhanda (12 golova i 6 asistencija) koji su uništavali suparničke obrane te imali sjajnu sinergiju. Autsajderi su u tijesnoj borbi osvojili naslov s tri boda ispred favoriziranih Parižana.
4. Nottingham Forrest osvojio uzastopne naslove Lige prvaka (1979. i 1980.)
Kad je Brian Clough (koji se već dokazao osvojivši šokantan naslov s Derbyjem 1972. godine) došao na klupu Nottinghama u 1975. godini, klub je bio 13-plasiran u drugom razredu engleskog nogometa. Samo tri godine kasnije Nottingham je došao do naslova prvaka u prvoj engleskoj ligi, da bi godinu dana kasnije išao u susrete s europskim gigantima. U sezoni '78./79. Kupa prvaka (današnja Liga prvaka) izbacili su velikog favorita Liverpool već u prvoj rundi, da bi došli do finala u kojem su svladali Malmö te upotpunili najimpresivniji dugogodišnji dolazak na vrh u povijesti nogometa. Mnogi su mislili da je to to za Nottingham, no iduća sezona bila je još bolja. Na putu do drugog uzastopnog naslova "stradali" su tadašnji nogometni velikani poput Ajaxa i Hamburga te je Nottingham, uz Liverpool, naravno, postao drugi engleski klub s uzastopnim naslovima najjačeg europskog natjecanja, i to je još uvijek tako.
3. Grčka osvojila EP (2004.)
Iako nije riječ o vrsti nogometa koja je prijala gledateljima ovog turnira, ne možemo poreći da je grčka predstava u Portugalu postala jedno od najvećih iznenađenja u povijesti nogometa. Anti-nogomet Otta Rehhagela i njegove vrste funkcionirao je, Grci su jasno dali do znanja da su na turnir došli postići što bolji rezultat, a ne zabavljati publiku. Iako ih se sjećamo kao neatraktivne ekipe, u nokaut fazu su prošli ispred Španjolaca zbog većeg broja postignutih pogodaka budući da je sve ostalo na tablici između te dvije reprezentacije bilo izjednačeno. U nokaut fazi su prvo izbacili favorizirane Francuze, pa zatim čudesno zabavne Čehe koji su te godine osvojili srca publike diljem kontinenta. U finalu je uslijedila repriza otvaranja prvenstva protiv domaćina Portugala. Kao što su to učinili i u prvoj utakmici, Grci su ponajviše disciplinom slavili protiv nabrijanih domaćina te je Luis Figo ostao uskraćen za veliki oproštaj. Valja nadodati da je od 16 momčadi na turniru Grčka na ljestvici favorita (te po renkingu Fife) bila na pretposljednjem 15. mjestu, jedino ispred Latvije.
2. Danska osvojila EP (1992.)
Jedini razlog zašto je danski trijumf na ovoj ljestvici ispred grčkog je taj što Danska na ovom turniru uopće nije trebala ni nastupiti. Kvalificirana reprezentacija Jugoslavije zbog, naravno, strahotnog Domovinskog rata nikako nije mogla nastupiti na turniru, što zbog situacije, što zbog nemoguće homogenizacije bivše zemlje u to doba, pa su pozivnicu dobili Danci. U skupini prvenstva igranoj u Švedskoj su domaći i pozvani Skandinavci šokirali Europu izbacivši u skupini Francuze i Engleze. Švedska je u polufinalu poražena protiv Njemačke, dok su Danci ubilježili još jedan šok svladavši tad sjajne Nizozemce. U finalu je Njemačka bila strahovit favorit, no dečki koji su na prvenstvo doslovno došli s plaže bez priprema su Sammeru, Effenbergu i ekipi održali školu nogometa slavivši s 2:0. Možda je morbidno ovdje upotrijebiti uzrečicu "svako zlo za neko dobro", no u Skandinaviji gdje se rat s Balkana nije nimalo osjetio upravo je korištena ta izreka.
1. Leicester osvojio naslov Premier lige (2016.)
Ako ste na početku sezone 2015./2016. u kladionici uplatili jednu kunu na Leicesterovo osvajanje Premier lige, dobili biste 999 kuna. Toliko su se male šanse davale lisicama u pohodu na naslov. Dapače, koeficijent na njihovo ispadanje iz lige bio je 120 puta manji. Velika većina analitičara predvidjela je tešku borbu za ostanak nakon što su sezonu ranije završili na 14. mjestu, a najviše njih predvidjelo je da će Leicester završiti na 17. mjestu, taman iznad zone ispadanja. Claudio Ranieri je napravio ozbiljne kadrovske promjene, doveo je iskusne igrače poput Hutha, Fuchsa i Inlera te jeftina pojačanja poput Kantea i Okazakija. Svih tih pet imena koštala su 19 milijuna eura, 10 milijuna eura manje nego što je, primjerice, Manchester City platio za Nicolasa Otamendija. Vardy i Mahrez su počeli harati u napadu, Kante i Drinkwater su bili profesori u srcu terena, a Huth, Morgan i Schmeichel su iskustvom i mudrom igrom nadomještali sve tehničke nedostatke. Ranieri je osigurao naslov s Lisicama četiri kola prije kraja, a nogometni svijet sve do te matematičke potvrde nije vjerovao da će se išta takvo dogoditi. Ne postoji veći i impresivniji šok u nogometnoj povijesti na tako visokoj razini, ali nadamo se da će nas neki "anonimni" još više uzbuditi nego što su to momci s King Powera učinili prije četiri godine.
