Dobrodošli natrag na olimpijski mimohod nacija ovdje u francuskim Alpama, u Albertvilleu... A sada – Hrvatska! Predstavljat će je četiri natjecatelja. Donedavno je bila dio Jugoslavije i ovo je prvi nastup za tu državu na Igrama. Njeni sportaši do 15. siječnja nisu ni znali da će im biti dozvoljen nastup kada ih je MOO službeno priznao. Hrvati su usred rata, a na njihovim šeširima vidjet ćete medalje. One su simbol hrvatskih dragovoljaca, a nose ih u čast svih ubijenih! – gotovo s ushićenjem, u dahu, izgovorio je 8. veljače 1992. komentatorski dvojac američkog CBS-a nakon što se odvrtjela reklama za Budweiser i nastavljen je prijenos otvaranja Zimskih igara koje su bile prekretnica u suvremenoj sportskoj povijesti.
Igre u Albertvilleu u veljači 1992. bile su posljednje zimske održane u istoj godini kad i ljetne. Sljedeće Zimske igre održane su već 1994. u bajkovitom Lillehammeru, gdje je pokojni Boris Mutić u reportaži pojeo i tanjur s kojeg je jeo jer je bio – od šećera. Nadalje, na Igrama u Albertvilleu više nije bilo SSSR-a, do tada najuspješnije olimpijske reprezentacije, a prvi put su nakon tri desetljeća u mimohodu pod istom zastavom koračali ujedinjeni Nijemci. Ujedinjeni, no ne i pomireni. Jedan član delegacije izjavio je: "Možemo mi biti ista reprezentacija, ali prijatelji... Teško." Njemačku zastavu nosio je Wolfgang Hoppe, zlatni bobaš iz Sarajeva 1984. i prije dobro pozicionirani major u Narodnoj armiji DDR-a kojeg će već 1993. najuriti s posla jer je bio blizak sa Stasijem.
Danas se lako svemu podsmjehivati, no nama su nekako usred Domovinskog rata ti prizori sa snježnih ekrana uz povremene smetnje bili sve. Potpisano primirje nerijetko je bilo mrtvo slovo na papiru, sela su paljena, mnogi su bili po logorima, mnogi i nisu dočekali razmjenu. Na dan otvaranja ZOI u Osijeku je pokrenuta radijska postaja Žuta podmornica koja će mjesecima dizati moral građanima po skloništima. Nije prošlo ni mjesec dana da je Hrvatska priznata kao država i primljena u olimpijsku obitelj zalaganjem i Juana Antonija Samarancha kojem dugujemo spomenik, a u tom posebnom trenutku koji cijeli svijet prati ugledali smo i našu zastavu. Rezultatskih očekivanja, istina, i nismo imali, ni sanjati tada nismo mogli uragan-Kostelić, niti smo imali pojma da je četiri dana ranije neki klinac po imenu Ivica pobijedio na skijaškom natjecanju u slovačkoj Vratni Ricky i da su domaćini njemu u čast odsvirali Lijepu našu.
Iako su delegacije u Albertvilleu dobile upute da se ne maše zastavama, već da ih se samo čvrsto drži u zraku, naš Tomislav Čižmešija nije odolio kad je spiker na stadionu pozvao gledatelje da pljeskom pozdrave premijerni nastup Hrvatske. Kasnije je Franci Petek, skijaš skakač i geograf iz Jesenica, bio još vatreniji, mašući slovenskom zastavom kao barjaktar na svadbi! Bio je to poseban trenutak i za Sloveniju koja je davala većinu natjecatelja u vrijeme bivše države pa su onda i potpisali jedine medalje na ZOI. Netko je procijenio da samo Slovenci mogu donositi medalje, ali i radi mira "u kući" jer su ih svojedobno na sastanku u Prištini preveslali i umjesto Kranjske Gore kao kandidata za domaćinstvo Igara progurali – Sarajevo. Grad koji će se samo osam godina poslije ZOI 1984., "kad skupio se čitav svijet", naći u posljednjem krugu pakla, a njegova olimpijska borilišta poput Skenderije, Zetre i bob-staze na Trebeviću postati ratna. Natjecatelji i gledatelji na ZOI 1994. palili su svijeće za sve pale u opsadi, na spomeniku u središtu Lillehammera načinjenom od sante leda. Pretposljednja delegacija iz mimohoda u Albertvilleu, prije nego što će Mitterrand razdragano pozdraviti svoje Francuze, bila je – Jugoslavija. Njen izlazak na CBS-u su popratili tek jednom rečenicom: "Ova država sad ima samo četiri republike." Uskoro ni toliko.
Igre u Pekingu 2022. odigravaju se usred najvećih geopolitičkih tenzija nakon završetka hladnog rata, a novo zahlađenje odnosa uslijedilo je nekako oko onih ZOI u Sočiju 2014. Jer, svijet je tih dana jednim okom pratio olimpijska nadmetanja, a drugim događaje na kijevskom Majdanu gdje su počele padati žrtve u rusko-ukrajinskom sukobu koji još traje. Nisu prošla ni tri dana od svečanosti zatvaranja u Sočiju, a ruska je vojska zauzela Krim istaknuvši zastave na svim zgradama važnijih institucija u Simferopolju. I zato je ono "ne treba miješati sport i politiku" jedna od promašenijih fraza koja se od upotrebe izlizala do besmisla. Kao i "nisu sportaši krivi". Nisu, ali ako ćemo ozbiljno, ne živi ni Alisa u Zemlji čudesa.
Sve se danas smatra zdravo za gotovo a put do postignuca nase Domovine bili su strahovito bolni i teski. Jos 2000 nasih sugradana se vodi kao nestali i to treba stalno ponavljati.