Prvi hrvatski navijači već su krenuli put Rusije, neki i na biciklima poput dvojice Osječana Ivana Lenarda i Igora Tomana odmah po završetku utakmice sa Senegalom, a drugi se na avanturu tek spremaju.
S posla jurili na Maltu
Među njima su i Mirjana Akrapović i Dragan Lukić, gastarbajteri iz Švedske, inače rodom iz kraja Ćire Blaževića, od kojih vjerojatno nema vjernijih navijača. Njih dvoje posljednjih desetak godina, noseći hrvatsku zastavu koju krasi veliki natpis Paklarevo (selo u blizini Travnika u srednjoj Bosni odakle su porijeklom), nisu propustili nijednu utakmicu nogometne reprezentacije na kojem god kontinentu igrala. Ta zastava koja je već postala prepoznatljiv dekor na utakmicama reprezentacije, i to ne samo one nogometne, naći će, naravno, svoje mjesto i na tribinama u Kalinjingradu, Nižnji Novgorodu i Rostovu na Donu.
– To je i ljubav prema nogometu i domoljublje. Ne pratimo samo nogomet već i rukomet i tenis, sve naše sportaše... Posljednjih šest europskih i svjetskih prvenstva u rukometu nismo ni jednu utakmicu reprezentacije propustili. Nakon rata došli smo u Švedsku, bili smo bez novca jer smo u ratu sve izgubili, ali čim smo ponovno stali na noge, počeli smo pratiti reprezentaciju – kaže Dragan koji je brzo Mirjanu “zarazio” nogometom.
I njima je teško prisjetiti se svih putovanja na kojima su pratili nogometnu reprezentaciju, navijačka ljubav ih vodi po cijelom svijetu. Lani u Kini na China kupu hrvatski navijači mogli su se na prste jedne ruke nabrojati, ali Dragan i Mirjana bili su, naravno, ondje. I na onim gostovanjima na kojima je bio zabranjen organizirani dolazak hrvatskih navijača oni su uspjeli naći svoje mjesto na tribinama.
– Srećom pa se utakmice uglavnom igraju u večernjim terminima. Primjerice, ako radimo noćnu smjenu, završavam je petak ujutro u 6 sati i odmah sjedamo na zrakoplov tako da stižemo na vrijeme na utakmicu. Jednom sam s poslom završio u petak poslijepodne, a navečer u 20 sati igrali smo na Malti utakmicu. Ipak smo uspjeli uhvatiti zrakoplov i opet smo stigli na vrijeme! – hvali se.
Dva gostovanja ipak izdvajaju.
– Svidjelo nam se putovanje Izrael, i zbog vjerskih razloga – kaže Mirjana pokazujući fotografije svojih navijačkih avantura, a letjeli su i “preko Bare” kako bi na jednoj NBA utakmici bodrili Dragana Bendera.
Istukli me u Grčkoj
Dragan Lukić prisjeća se pak najgoreg iskustva.
– Grčka u kvalifikacijama za Euro 2012. bila je strašna, tamo su nas napali, udarali me nogom i stolicom i oteli nam zastavu.
Gastarbajteri iz Švedske drugačije su podijelili svoje životne prioritete, posvećeni su onome što ih ispunjava, a to je bodrenje hrvatskih sportaša.
– Mi smo radnici u tvornici aluminija sa, za Švedsku, prosječnim primanjima. Vozim Audi iz 1998., a zašto to kažem? Jer, dok netko voli kupovati nove automobile, mi sve što zaradimo potrošimo na putovanja – objašnjava Dragan.
Dragan i Mirjana ostat će dan dulje Osijeku, naravno da će iskoristiti priliku i neće propustiti utakmicu rukometaša Hrvatske protiv Crne Gore u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, a onda će krenuti put Rusije. I nadaju se ondje ostati do zadnjeg dana Mundijala.
A gde su vam Viktorija i Jelena?