Držeći se za ruku šetali su melbournski Albert Parkom Fernando Alonso i Esteban Gutiérrez. Presretni, zagrljeni, jer su nekim čudom netom preživjeli horor. Neokrznuti su izašli iz oktanske arene, iza sebe ostavili neprepoznatljive bolide nakon teškog sudara na VN Australije, prvoj utrci sezone 2016.
– Sretan sam što sam uopće živ i što sad govorim ovo – kazao je Fernando Alonso.
Pokušao je Španjolac na zavoju broj tri 18. kruga prestići Meksikanca iz debitantske momčadi Haas F1, ali pri kočenju dotaknuo je stražnji kraj, nakon čega se njegov McLaren katapultirao u nebo. U tom trenutku bio je – putnik. Završio je u zidu, a zatim se nastavio okretati za 720 stupnjeva. Čak je i glavom udarao po zemlji s bolidom iznad sebe. Izgledalo je strašno.
– Pokušavam sve na tijelu vratiti na svoje mjesto. Samo se sjećam kako sam letio, vidio nebo, pa zemlju, pa nebo pa zemlju... Uplašio sam se. Molio sam samo da sve stane. Da preživim. Sve se činilo tako sporo, puno sporije nego što je izgledalo sa strane – kaže Alonso, koji je, podsjetimo, na početku prošle sezone u Barceloni završio na testiranjima u zidu pa u bolnici te se dugo oporavljao. Sad se išetao, nije mu bilo ništa, ispod hrpe plastike i lima, brzo se pojavila njegova kaciga.
– Vidio sam da ima prostora kroz koji se mogu izvući. Želio sam se izvući što prije da se moja majka, koja na TV–u kod kuće gleda utrku, ne bi brinula za mene.
Zaboravili su dečki da voze 300 km/h te da i svaki mali dodir, a ovaj je to bio, postaje opasan sudar.
– Zahvalan sam FIA-i na sigurnosti u tim autima jer, da nje nema, sad ne bih ovdje razgovarao – dodao je Alonso.
Uostalom, upravo je na Jelačićevu trgu sredinom prosinca predsjednik FIA-e Jean Todt Zagrepčanima govorio o sigurnosti:
– Sigurnost na cestama je prioritet. Od puste ceste u pustinji do spektakularnih staza u formuli 1. Gledajući stanje deset godina unatrag i danas, stvari se popravljaju. Ali, uvijek može bolje.
Od inauguracijske utrke na Silverstoneu 1950. godine kad nije bilo nikakvih sigurnosnih mjera (kacige i odijela kao obveza uvedeni su sljedeće desetljeće) vozači su do lani gubili živote na Velikim nagradama. Čak 15 vozača izgubilo je život u 50-ima godinama prošlog stoljeća, njih 14 u 60-ima, zatim 12 u 70-ima, četiri u 80-ima i dvojica 90-ih. Gotovo 20 godina oktanski je cirkus bio, nasreću, bez žrtava. Život je posljednji izgubio Jules Bianchi, koji je preminuo prošlog ljeta, devet mjeseci nakon što je teško ozlijedio glavu na utrci za VN Japana 2014. godine.
Najnovija je ideja tzv. “halo zaštita”, odnosno zatvaranje kokpita u kojem bi se postavio svojevrsni “rollbar” oko vozačeve glave (kao u reli automobilima), a koji bi ga u otvorenom kokpitu štitio u slučaju okreta kakav se dogodio Alonsu.
Inače, pobijedio je Nico Rosberg, četvrtu utrku zaredom, a Lewis Hamilton završio drugi. No, glavno veselje u Australiji bilo je to što su svi vozači ipak – na broju. Sigurnost napreduje, ali i dalje vozači, vidjeli smo to u Australiji, hodaju po rubu. Između života i smrti. I to se u ovom sportu nikad neće moći promijeniti. Fizika je neumoljiva.
>>Pogledajte strašan sudar Fernanda Alonsa, bolid je 'poletio', krhotine su bile posvuda
