Produženi vikend. U redu. Praznik je donio nekoliko uzastopnih
slobodnih dana, gužve su na cestama prema moru, na okolnim brdima se
roštilja. Ali, nije li u milijunskom gradu barem mizernih jedan posto
stanovništva trebalo doći na to ruglo od stadiona i vidjeti svoj Dinamo
kako će - možda! - baš protiv Međimurja osvojiti, odnosno obraniti
naslov hrvatskog prvaka.
Gdje ste bili, Zagrepčani? Niste se baš svi patili ispred Male Kapele
ili Svetog Roka, niste baš svi okretali krmiće i ražnjiće u zagorskim i
prigorskim vikendicama! Gdje ste bili, zašto niste došli pozdraviti
plavu mladost (prosjek godina igrača je 22,3!) kojom se toliko verbalno
ponosite u jutarnjim razgovorima u kafićima?
Samo je "nategnutih" 3000 ljudi došlo vidjeti svoj Dinamo, zviždati mu
za mlitavu igru, ali i slaviti zajedno s njim! I ne zanimaju nas priče
da "to više nije onaj Zagreb", pa čak i da je sad u metropoli pola
dotepenaca koje ne zanima plava boja.
Licemjerno je doći na zadnju utakmicu prvenstva i dobiti dres s
potpisima svih igrača (dobiti, ne kupiti!), a preskočiti one važne
bitke. Ma koliko se Međimurje činilo malim, to je naša realnost, to je
hrvatska liga (jedna i jedina!) i Dinamo je baš protiv Međimurja
dohvatio svoj deveti, ili 13. naslov, ili nije više važno koji. Važno
je, nažalost, da ste zakazali, Zagrepčani.
POGLED
