Kako to sad, iz ove šampionske perspektive, izgleda jednostavno. Sad, kad Dinamo slavi naslov i teoretski osvojen četiri kola prije kraja, malo se tko sjeća da je prije tri mjeseca, uoči proljetnoga starta, pogled na ljestvicu nudio posvemašnju neizvjesnost.
Prije samo 90 dana, naime, Dinamo je imao tek tri mršava boda više od Hajduka i strahovito težak početni raspored (Rijeka, Hajduk, Varteks, Osijek)! Eh, sad je lako mudrovati i filozofirati o nedodirljivosti modroga stroja, no malo je tko želio biti u koži trenera Branka Ivankovića sredinom veljače. U Maksimiru je, naime, proveo tek prvo tromjesečje, a u zimskom je prijelaznom roku, zajedno sa Zdravkom Mamićem, posve promijenio izgled svlačionice. Siječanj je donio rastanak s Nowotnyjem, Agićem, Cvitanovićem, Andersonom, došli su Jertec, Pokrivač, Schildenfeld, Tadić, Sammir i Mikić. Ozlijeđenome Chagi priključili su se na bolovanju Etto i Buljat, uskoro je i Zoran Mamić prestao igrati. A ciljevi se nisu mijenjali! Trebalo je, dakle, osvojiti naslov te istodobno stvarati momčad za ljetna, europska iskušenja, a usput se moralo i dobro igrati kako bi publika dolazila u Maksimir. Bilo je, dakako, i praznoga hoda, ali samo kad govorimo o privlačnosti igre. Jer, ovaj je, mladi, tek ukomponirani Dinamo, rušio rekorde nepobjedivosti, rekorde pobjeda, rekorde efikasnosti, klupske i pojedinačne...
Bez i najmanjeg unutarnjeg incidenta, u ozračju kakvo se samo poželjeti može. Plava je škvadra doslovce bila škvadra, karakterna, puna zajedništva. A zavrtimo li vremeplov i prisjetimo se ljeta, osmijeh će nestati s lica. Sve je počelo kad se ždrijeb okrutno poigrao s plavima i dodijelio im Arsenal u 3. pretkolu za ulazak u Ligu prvaka.
Kao da je loš ždrijeb bio i najava lavine loših poteza. Počevši od kukavičkog pristupa zagrebačkoj utakmici s favoriziranim Englezima (nije se baš moralo izgubiti s 0:3, posebno ne onakvim načinom igre!), nastavivši s posve taktički promašenim pristupom utakmicama s Auxerreom, u kojima se Poljak Jelen poigrao s "jelenima" i ostavio ih u prašini europskih iluzija. Zdravko Mamić kipio je u sebi, ali ovaj put nije htio skinuti glavu treneru Josipu Kužeu zbog euroneuspjeha. Sve dok se ne kompromitira rezultat u prvenstvu, Kužeova je pozicija sigurna pričao je Mamić.
No, previše je pogrešaka povukao Kuže da bi sačuvao sigurnu lidersku poziciju. Sjetimo se samo nereda u Koprivnici (promijenio je mjesta svim igračima, osim vrataru Lončariću!), kulminacija je stigla porazom u Šibeniku (1:2), Hajduk je došao na tri boda i Kuže nije preživio ponedjeljak. I tada je uslijedila prekretnica. Nakon niza neprospavanih noći, Mamić je upro prstom u Branka Ivankovića! Ti si taj! Ako ne uspiješ, poginuli smo zajedno, poginula je jedna Dinamova vizija tim je riječima Mamić dočekao Tanca. Sve ostalo je, eto, povijest, sve ostalo je šampionska plava rapsodija! Ne, tu nema slučajnosti. Ne može se slučajno pobijediti toliko puta uzastopno, ne može se slučajno osvojiti naslov prvaka, posebno ne na ovakav način, s tolikom bodovnom prednošću.
Ne može se slučajno istodobno i afirmirati niz mladih igrača (Sammir, Tadić, Schildenfeld), kao i potvrditi visoka vrijednost jednako mladih nositelja igre (Modrić, Eduardo, Ćorluka). Stoga, slavite plavi! Zasluženo slavite! I uskočite napokon u taj toliko željeni eurovlak...
