Moram skinuti kapu Željku Babiću. Uspio je u onome u čemu nije uspio nijedan izbornik u svim loptačkim sportovima. Prvi je koji je podnio neopozivu ostavku, a nakon samo mjesec dana predomislio se i ostao izbornik.
On je prvi kojem je pružena takva prilika. Zdravko Zovko i Lino Červar otišli su sami. Velimir Kljaić nije nakon olimpijskog zlata iz Atlante mogao dalje biti na klupi jer je imao ugovor u Njemačkoj. Kada se vratio u reprezentaciju 1998. godine, nakon dva loša nastupa, dobio je otkaz.
Otkaz zbog loših rezultata dobili su Abas Arslanagić, Ilija Puljević i Josip Milković, a Slavko Goluža sam je otišao. Nitko od njih više nikad nije dobio priliku da sjedne na klupu Hrvatske. Ali Babić jest.
Ostanak Željka Babića znači samo jedno. Ivano Balić i Upravni odbor HRS-a u ovom trenutku ne vide ni jednog trenera kojem bi dali reprezentaciju u ruke. Jer da vide, onda bi barem Ivano s nekim popričao nakon što je Babić nakon Igara dao ostavku. I to neopozivu.
Možda stvarno nije bilo kandidata, možda stvarno ništa ne znače silne medalje Červara ili Goluže. Zašto Goluži nije pružena ista prilika? Njegovu ostavku čelnici Saveza i Zoran Gobac prihvatili su bez puno razmišljanja.
Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, početkom sljedeće godine, pokazat će koliko je ovaj potez bio ispravan. Medalja će sigurno ostaviti Babića u sedlu do EP-a u Hrvatskoj 2018. godine. A može li Babić poput vještog kaskadera nakon pada ostati u sedlu? Može, uz deveto svjetsko čudo. A jedno ga je čudo pomazilo u Poljskoj kada je uzeo broncu.
velika greška, a i Balić se čudno ponaša, glumi neku nonšalanciju, ipuštenost... dpšao si na važnu poziciju, uozbilji se i preuzmi odgovornost