Franziska van Almsick (41), legendarna njemačka plivačica iz devedesetih i jedna od najkarizmatičnijih njemačkih sportašica u povijesti, osvajačica 10 olimpijskih medalja i dvostruka svjetska prvakinja, imala je 11 godina kad je navečer 9. studenoga 1989. Günther Schabowski objavio da građani DDR-a “odmah” i “neodgodivo”, bez navođenja razloga, mogu putovati na Zapad.
Franziska je živjela u Istočnom Berlinu, a samog se govora ne sjeća, ali dobro pamti detalje iz djetinjstva s one strane željezne zavjese.
U povodu obilježavanja tridesete godišnjice od rušenja Berlinskog zida, događaja koji je bio prekretnica europske povijesti na kraju 20. stoljeća, prisjetila se toga u razgovoru za Sport Bild.
Obojili im prozore da ne vide
– Samo znam da su moji roditelji i stariji brat, koji je tada imao 16 godina, nakratko došli kući i rekli: “Danas jedeš sama, mi moramo ići.”. Sjela sam u naslonjač i izrezala srp i čekić iz zastave DDR-a.
Zašto?
– Uključila sam zapadni program jer sam mislila da ću u gomili vidjeti svoje roditelje. Nisam imala nikakvih primisli, jednostavno sam vidjela na TV-u da su ondje zastave drukčije. Mi smo još imali to nešto u sredini što je moralo proći.
Za mene to i nije bilo nešto posebno. Možda sam baš zato i postala prva “svenjemačka djevojka" jer to za mene i nije bila velika stvar. Prije toga nisam napuštala Istočni blok: Bugarska, Rumunjska, odmor u Mađarskoj ili na Sjevernom moru...
Nismo smjeli u to “kapitalističko inozemstvo”. Nisam imala predodžbu izgleda li u Italiji ili Španjolskoj svijet drukčije. Jedino što mi je tada palo na pamet bilo je da ću moći posjetiti tetu u Zapadnom Berlinu. Bilo joj je uvijek teško doći do nas. Jednostavno, grad mi je tada postao veći.
Vi ste “dijete Zida”, granica je od vaših kućnih vrata bila udaljena samo 150 metara. Nije li vas mamilo da ponekad pogledate preko njega?
– Naravno, jednom sam dobila ukor u školi jer sam s devet godina u više navrata napucala loptu preko Zida koji je bio odmah iza našeg školskog zida te sam nakon toga morala k direktoru. On mi je tada govorio da je to zabranjeno, a ja nisam shvaćala što točno. Nisam tada znala kako izgleda to na drugoj strani jer je i naš prozor u školi koji je gledao u smjeru zapada bio obojen u bijelo.
Nije li Zapad bio tema razgovora?
– Ljudi koji su se brinuli o nama na natjecanjima uvijek su nam govorili da ne razgovaramo s Belgijcima, Francuzima ili Talijanima..., već da su naši prijatelji Rumunji, Poljaci i Jugoslaveni.
Kad ste prvi put bili na Zapadu?
– Više ne mogu sa sigurnošću reći. Rekla bih već sljedeći dan. Ali vjerojatno je ipak prošlo neko vrijeme dok nisam s roditeljima prvi put smjela prijeći službenu granicu.
Sjećam se da sam s roditeljima prošla kroz Brandenburška vrata i da smo krenuli prema Kurfürstendammu. Sjećam se da sam tada u “Caféu Kranzler” pojela veliki sladoledni kup u čaši sa šlagom.
Bio je to sladoled mog života! I mi na Istoku imali smo dobar sladoled, ali kad sam probala ovaj, osjećala sam se kao u sedmome nebu.
Jeste li shvaćali u to vrijeme koliko je situacija bila zapaljiva?
– Tek sam kasnije to pojmila. U nekim je situacijama još u zraku visjelo pitanje hoće li netko zapucati? Ali masa je tada granične policajce odgurnula u stranu i jednostavno pretrčala preko granice.
Svi su u to vrijeme gledali zapadnu televiziju, a vi?
– Uvijek Sat1, “Heidi” u dva sata! Stalno sam kasnila na trening jer sam voljela gledati “Heidi”. Majka mi je to dopuštala.
Jeste li dobili i onih 100 maraka “dobrodošlice”?
– Naravno, i putovnicu! Ali više se ne sjećam što sam si kupila. Znam samo da nisam išla u šoping u Ku’damm već u Neukölln.
Kako vam je prvi put mirisao zapadnjački bazen?
– Znam da se na Istoku koristilo više klora, ali više pamtim hranu. Bila je bolja, drukčija. Potpuno sam promijenila prehranu nakon preokreta. Kao plivačica, morala sam puno jesti. Ali ono što me najviše dojmilo bio je odjednom taj ogroman izbor u izlozima, i po bojama i po količini.
Prošlo je 30 godina od pada Zida...
– Naravno da nije sve idealno. Vjerojatno će tako biti još jednu generaciju jer smo ipak različito odrastali. Pa i ja sama koja sam imala 11 godina kad je nestao DDR, ipak sam u njemu formirana. Već od pionira u kojima je sve bilo strogo organizirano. Recimo to skupljanje starog papira i ambalaže. Brutalna obveza! Često mi je bio stres kad bih između škole i treninga te malo gledanja “Heidi” morala obići susjedstvo zvoneći na vrata i tražeći imaju li starih novina ili boca. Nije mi baš išlo.
Nakon promjena...
– Bili smo svi nepripremljeni i zbog toga smo se nakon pada Zida suočili s brojnim predrasudama. Možda se ljudski moglo nešto više ostvariti. Obiteljima koje su imale članove porodice na drugoj strani sigurno je jednostavnije jer su bolje razumjeli što se događalo na drugoj strani.
A u sportu?
Bili smo obilježeni
– Na Igrama u Barceloni 1992. bili smo divovi! Ali to ipak nije našoj veličanstvenoj sportskoj naciji pomoglo da se dvije ujedinjene sportske strane međusobno prihvate. Sretna sam da sam bila tako mlada. Nacija mi je dala šansu da pokažem kakva sam.
Ali mnogim je istočnim sportašima prvih godina bilo jako teško. Bili su obilježeni, u njih se upiralo prstom i govorilo da su ih sve dopingirali. I trenerima je bilo teško. Mislim da smo spajanje njemačkog sporta mogli puno bolje izvesti.
Jeste li svjesni da biste vi – da Zid nije pao – za dvije-tri godine ušli u državni dopinški sustav DDR-a?
– Da, bilo mi je 11 godina i vjerojatno ne bi još dugo išlo bez toga. Zahvalna sam Bogu da se to nije dogodilo. Da nije pao Zid, vjerojatno bih bila višestruka olimpijska pobjednica. No, na desetogodišnjakinje to još nisu primjenjivali.
A jadni ti komunisti, ni dan danas ne shvačaju kakvo je to jadno društveno uređenje bilo gdje se ljudima ispiralo mozgove. Najbolji dokaz su današnji ostaci komunista na kojima se vidi da zaostaju u vremenu i prostoru i da se nikako ne mogu snaći u slobodnom tržištu.