Za mene će ovo biti najteža utakmica sezone. Tako je današnju drugu utakmicu polufinala doigravanja ABA lige, u Podgorici protiv Budućnosti (19 sati), opisao Cedevitin Slovenac Edo Murić.
– Kada se napuni Morača, to je najteže gostovanje. Bez obzira na to što vodimo 1-0 i što nam preostaje i mogućnost igranja treće na našem parketu, mi ovu utakmicu moramo igrati kao da nam je posljednja.
Tako zbori slovenski reprezentativac (202 cm, 27 godina), čovjek koji je u redove hrvatskog prvaka stigao sredinom prosinca.
Ponijele su me emocije
Otkrio nam je Murić što misli o treneru Cedevite Rimcu.
– Imao sam dosta trenera, no Rimac je odmah iza Kokoškova. Zapravo, oni su slični. Rimac vjeruje u svoju momčad i kada nam ne ide dobro. Kod njega nema kazni, panike, stvarno nam je podrška i kada nam ne ide od ruke. U karijeri sam uglavnom imao po 2-3 suigrača koji nisu puno igrali pa bi stalno govorili protiv trenera, a u ovoj momčadi trenera vole i igrači koji ne igraju puno. Nitko ga u svlačionici ne potkopava.
Zašto je Rimac inzistirao na dovođenju Murića, vidjelo se već u njegovoj drugoj utakmici za Cedevitu, i to onoj beogradskoj protiv Partizana, u kojoj je zapaprio svom bivšem klubu s 13 koševa, sedam skokova i presudnom tricom.
– Da sam pitao Rimca da pucam tu tricu ili ne, vjerojatno bi mi rekao “ne”, no ja sam se dobro osjećao i zabio.
Proslavio je to prilično burno, što se nije svidjelo navijačima Partizana, čiji je ljubimac bio dvije sezone.
– Nakon te utakmice dobio sam puno ružnih poruka od navijača crno-bijelih, među kojima sam proveo dvije lijepe godine. No, ja sam emotivan igrač i volim kada se pobjeđuje.
Zar ne postoji neko nepisano pravilo da se pobjeda protiv bivšeg kluba baš i ne slavi burno?
– Postoji, posebice kada gostujete pred navijačima kakvi su grobari. No, ja to tada nisam imao u glavi, a i dao sam tako važan koš. Oni su se pak osjećali loše jer sam im ja bio ljubimac. No, u tom mom veselju skupilo se i dosta toga iz prvog dijela sezone koji sam proveo bez kluba. Tri mjeseca sam individualno trenirao ne mogavši pronaći klub. Bio sam gladan košarke i, kada sam onda odigrao dobro i zabio tako važan koš, to je proključalo iz mene.
Edo je bio važan dio one slovenske reprezentacije koja je 2017., predvođena Dragićem i Dončićem, onako senzacionalno osvojila naslov europskih prvaka. Mnogima je to tada izgledalo nestvarno.
– I naša igra izgledala je nestvarno pa sam od mnogih čuo da je to nerealno kako mi igramo. No, mi smo se toliko dobro osjećali da ni u polufinalu ni u finalu nitko nije imao tremu ni najmanju sumnju da ne bismo mogli otići do kraja.
Nažalost, Slovenci su bili još veće žrtve Fibinih kvalifikacijskih prozora za Svjetsko prvenstvo i rata s Euroligom nego što je to bila Hrvatska.
– Nakon što se Goran Dragić oprostio, ostali smo bez Dončića, a nisu nam bili dostupni niti euroligaši Prepelič, Blažiča i Randolpha te ozlijeđenih Zorana Dragića i Dimeca.
Trenirao ga Perasović
S posljednja dva kluba za koje je igrao slovenski internacionalac nije imao sreće.
– Užitak mi je bio raditi s Perasovićem u Efesu, no ta je momčad bila sastavljena na pogrešan način jer smo imali previše individualaca koji nisu bili spremni žrtvovati se za momčad. I zato je platio ceh i trener koji je morao otići, baš kao i ja.
U poljskoj Zielonoj Gori mu se dogodilo nešto jako čudno.
– Kada je klub završio s nastupanjem u Fibinoj Ligi prvaka, oni su okrenuli domaćem prvenstvu pa su na moju poziciju odlučili dovesti najboljeg Poljaka. A da bi se mene riješili, izmislili su da moram na operaciju gležnja, a kako sam ja rekao da za tim nema potrebe jer je to ozljeda zbog koje sam izbivao samo 11 dana, oni su mi rekli da nisam htio slušati liječnika i da imaju pravo raskinuti ugovor na moju štetu. Predsjednik i glavni menadžer kluba premazani su svim mastima, no zato sam sada s njima na Fibinu arbitražnom sudu.
