Već je odradio, valjda sto analiza, Damir Burić malo je spavao nakon dvoboja u kojem je Hajduk poražen od Slovana.
Vrti snimke, koristi kapi za oči na litre, svjestan je da ga u četvrtak čeka "trenutak istine".
Pretrpio je i udarce nakon tih 1:0, puno je onih, i u samom klubu, koji mu predbacuju da je igrao bunker u drugom poluvremenu. Tipične navijačke priče, Hajduk je stalno igrao isto, samo što ga je Slovan stisnuo u drugom dijelu.
Neki igrači mogu više
– Bunker? Ne, kakav bunker. Nismo mi momčad koja je takva. Morate znati da smo igrali protiv jakog rivala, moramo biti objektivni kada pričamo o češkom nogometu. Mi smo igrali, imali smo sasvim dovoljno prigoda za utakmicu na gostovanju protiv jakog rivala. Već se osjećam kao papagaj ponavljajući da smo trebali iskoristiti jednu od onih prigoda. Prepustili smo im dio terena, radili su pritisak, ali samo kod prekida. A tu nema obrane. Pa, i gol smo primili nakon prekida. Igrači mi kažu da su se osjećali da im kroz igru do sutra ne bi dali gol, osjetio sam da je momčad sigurna. A u Splitu će biti sasvim drukčija utakmica – kaže Burić.
Pokušavao se okrenuti prema Osijeku, Hajduku su tri boda prijeko potrebna, ali kod navijača Hajduka u mislima je samo Slovan. I taj prolaz u poljudskom grotlu.
– Gledajući snimku vidio sam da neki igrači mogu puno više, ali vidio sam i puno dobrih stvari. Još me drže emocije, ne zbog onih pravih prigoda koje smo imali, već zbog situacija kod kojih je izostao zadnji pas. A imali smo ih dosta.
Jednom je skočio kao oparen, bijes na njegovu licu mogao se vidjeti s tribina. Vlašić je imao idealnu situacija za Ohandzu, ali je odigrao petom i dao predugačak pas.
U jednostavnosti je uspjeh
– Zašto jednostavno kad može komplicirano. Morate znati, u jednostavnosti leži uspjeh, brza igra je umjetnost, tome težim. S obzirom na Vlašićevu mladost, mogu ga razumjeti.
Hajdukov trener njemačke škole igrao je s dvanaest igrača dvoboj protiv Slovana, bijeli su bili jedina momčad u kvalifikacijama za Europsku ligu i Ligu prvaka, koja je napravila samo jednu zamjenu.
– Planirano je drukčije, ali gol nas je poremetio. Poremetio je i Čehe, vidjelo se na njihovim licima da nisu vjerovali da mogu zabiti. I to mi daje poticaj u razmišljanjima da tih 1:0 nije nedostižno.
Nije tip koji će gledati u nebo, tražiti pomoć i ništa ne poduzimati. Sva Burićeva razmišljanja okrenuta su prema radu.
– Trebamo raditi da bismo zaslužili sreću.
Zanimljiv tip, pomalo čudan za hrvatske prilike. Recimo, za uzvrat protiv Slovana nije se želio opterećivati ulaznicama.
– Imam trenerski kontingent, ne znam koliko je to. Prijateljima sam rekao da imaju prodajna mjesta, da su im tamo ulaznice.
Nije ni trznuo kada smo ga pitali zbog čega Hajduk igra u maskirnim dresovima.
– To je marketinški, nije to pitanje za mene. Pitajte me o nogometu, to je ono što me zanima. Pa, nedavno nisam ni znao za neke premije, mene vam to ne zanima. Samo rad i teren, to je moj fokus.
Tako se postavio i kada ga je sustiglo pitanje o paljenju dimnih baklji.
– Što bih ja sad trebao reći? Mene zanima štimung u uzvratu. Već se trener Slovana žalio da zbog buke i galame koju su u Liberecu napravili naši navijači nije mogao davati savjete svojim igračima. A tek u Poljudu vidjet će što znače buka i galama, neće ga nitko čuti – zaključio je Burić.
A tek kad se zapale logorske vatre....