Miro Bilan, naš košarkaš na privremenom radu u Ukrajini, nije čovjek najsretnije ruke kada je u pitanju izbor destinacija na kojima će boraviti izvan Hrvatske.
Jedne godine otišao je na odmor u Tursku i baš tih dana dogodio se pokušaj državnog udara pa se morao evakuirati. Za talijanski Dinamo Sassari igrao je baš u vrijeme kada je Italija bila najugroženija zemlja pod naletom pandemije koronavirusa i kada nisi smio iz stana ni nosom proviriti.
Od obitelji se ne odvajam
Ovom vrsnom centru sada se pak događa da živi i radi u zemlji kojoj prijeti vojna agresija jedne od najvećih svjetskih sila. No, je li ta ruska prijetnja doista takva kakvom se čini po reakcijama političara zapadnih zemalja, posebice onih američkih, priupitali smo Bilana osobno.
– Supruga i ja nismo u strahu. Živimo u gradu koji je podalje od ruske granice pa i da krene neki sukob, imali bismo neko vrijeme da možemo reagirati. Govorim, dakako, o totalnoj eskalaciji za koju se nadam da se neće dogoditi.
Zajedno sa suprugom Nevenom i četverogodišnjim sinčićem Andreom, Miro živi u Dnjipru u kojem nema ratne panike.
– Ne vidim da itko stvara ratne zalihe. Police supermarketa su pune. Ne znam, možda je u Harkivu tako, jer taj grad je blizu granice. Ovdje kod nas, da ugasiš televiziju i ne gledaš vijesti, ne bi ni znao da je u pitanju neka prijetnja. Dnjipro je milijunski grad u kojem ljudi zasad normalno žive. Eto, baš kada sam se vraćao s naše posljednje utakmice prolazio sam pored jednog parka s otočićem i sve je bilo krcato.
Dakako, postoje i Ukrajinci, civili, koji prolaze brzi tečaj rukovanja oružjem, zlu ne trebalo.
– Čini mi se da je Ukrajina podijeljena oko ruske prijetnje. U gradovima koji su bliže Rusiji vi ne možete niti čuti ukrajinski jezik. Ondje roditelji svoju djecu ne uče ukrajinski, koji počnu učiti tek u prvom razredu osnovne škole. Čak i u našem Dnjipru svi govore ruski. Ukrajinci imaju svoj ponos, nacionalni identitet, no puno je onih koji se baš i ne bi borili s Rusima. Dakako, ima i onih ekstremnih koji Ruse ne vole pa zato niti ne govore ruski.
Kakav je njegov dojam, što zapravo Ukrajina pokušava učiniti s anektiranim teritorijem koju, na istoku države, čini paradržava (Novorusija) koja nema nikakvo međunarodno priznanje.
– Moj je dojam da su oni odustali od toga da sami pokušaju vratiti taj teritorij, ali da se nadaju da bi, ako postanu članicom, NATO to mogao učiniti.
Čini se da su za stvaranje panike "zaduženi" američki mediji.
– Amerikanci su posijali paniku preporukom svojim građanima da napuste Ukrajinu. A Amerikanci kakvi jesu, oni odmah zamišljaju rat kakav su vidjeli u filmovima jer oni nisu, kao mi Hrvati, imali prilike svjedočiti ratu. Kada Amerikancu u inozemstvu pošaljete poruku da mora napustiti neku zemlju oni misle da već lete granate.
Kako je s njegovim američkim suigračima, a u sastavu Košarkaškog kluba Prometej ima ih petoricu?
– Premda su Amerikanci iz nekih drugih klubova već napustili svoje momčadi, od naših su svi još tu jer je Prometej jako dobro organiziran klub. A i ovo su ozbiljni ugovori pa vjerujem da će se i vratiti nakon ove reprezentativne pauze. A ti Amerikanci koji su izašli iz ugovora mogli bi imati problema jer u Ukrajini se još ništa nije dogodilo, a nadam se da niti neće, pa bi moglo biti sudskih sporova klubova s takvim igračima.
A da klub ima poduzetnog predsjednika, vidi se i iz poteza premještanja prve momčadi u Češku, privremeno, dok se ratni oblaci ne raziđu.
– Selimo privremeno u Češku, u predgrađe Praga, gdje ćemo trenirati i odakle ćemo putovati na utakmice. Naš predsjednik je to izveo dobrim dijelom i zbog toga da umiri naše Amerikance koji su ovdje bez svojih obitelji.
Nasuprot tome, Miro je s obitelji pa nas je zanimalo je li razmišljao da suprugu i sina pošalje kući, na sigurno?
– Oni su sve vrijeme sa mnom, gdje god da sam igrao. Tako smo naviknuli živjeti, ne volimo se razdvajati, a pogotovo kada su ovakve situacije. Radije smo svi skupa nego da sam ja izdvojen i da negdje zapnem i da im se ne mogu pridružiti. Dobro je što supruga može svoj posao od svugdje, a ona pomaže dizajnerici Aleksandri Dojčinović oko odnosa s javnošću i pisanja tekstova.
Umirovio hrvatski dres
Baš nakon što je odigrao napadačku utakmicu karijere (38 koševa, 10 skokova), i to u Fibinoj Ligi prvaka, Bilan se nije našao na širem popisu hrvatskog izbornika Mulaomerovića, ali na svoju želju. Čini se da je Miro umirovio svoj reprezentativni dres?
– Jesam. O tome sam razgovarao s tadašnjim izbornikom već i prije prvog kvalifikacijskog prozora pa tako i sada s Mulaomerovićem. Kada smo svi na broju, situacija na mojoj poziciji je takva da imamo vrhunska rješenja kao što su Zubac i Žižić te Šarić i da ja tu zacijelo ne bih bio u 12 za ovoljetni Eurobasket. A kada je tako onda je bolje da već sada igra netko tko se može izboriti za to mjesto, tko predstavlja budućnost te reprezentacije, primjerice Matković, koji je sjajan mladi centar i NBA perspektiva. Njegovo vrijeme dolazi, a moje vrijeme ističe.
Šteta, jer čini nam se da bi Miro bio jako iskoristiv u utakmicama protiv Švedske.
– Tu je sve bolji Branković, a i Bundović je odigrao odlično prve dvije utakmice.
Svoju najbolju partiju za Hrvatsku Bilan je odigrao u kvalifikacijama za EP kada je Hrvatska uz njegovih 30 koševa i 12 skokova deklasirala Tursku usred Istanbula.
– Uz onaj predolimpijski turnir u Torinu i nastup na Olimpijskim igrama u Riju, to mi je najdraža uspomena iz reprezentacije. Nisam ni zamisliti mogao da će moje ime naći u društvu Kukoča kao jedinih igrača koji su za Hrvatsku u jednoj utakmici imali 30 i više koševa te 10 i više skokova. Bilo je to sjajno čuti – prisjetio se Miro.
Nema rata, sve je mirno, ali mi idemo u Češku.. aha