Domagoj Duvnjak

Legendarni kapetan Hrvatske najavio kraj u reprezentaciji: Ovo je moj zadnji nastup, vrijeme je da drugi preuzmu

Zagreb: Okupljanje hrvatske rukometne reprezentacije uoči nastupa na turniru Gjensidige Cup 2024.
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
1/4
31.12.2024.
u 15:21

- Znam samo da su ovo moje posljednje godine igranja. Zbog svega toga za mene su ovo posebne pripreme i odlučio sam baš uživati u njima, ali i na samom prvenstvu. Bit će poseban osjećaj kada ću znati da igram zadnju utakmicu za reprezentaciju, nadam se da će to bit utakmica za medalju.

Domagoj Duvnjak, kapetan hrvatske rukometne reprezentacije, odrađuje svoje posljednje pripreme za veliko natjecanje. U reprezentaciji je od 2006. godine kada ga je prvi put pozvao Lino Červar, ali te godine nije otišao na europsko prvenstvo u Švicarsku. Godinu dana kasnije je debitirao na svjetskom prvenstvu u Njemačkoj i sada, nakon točno 18 godina oprašta se od nacionalnog dresa. U tih 18 godina igrao je na 14 svjetskih i 14 europskih prvenstava. S reprezentacijom Hrvatske osvojio je osam medalja – četiri srebra i četiri bronce. Dakle, nedostaje samo zlato...

- Da, ovo je moj zadnji nastup za hrvatsku reprezentaciju, mislim da s 36 godina na leđima vrijeme je da moje mjesto preuzmu mlađi dečki. Mislim da je iza mene jedna lijepa priča koja nije mogla bolje završiti, doma u Zagrebu. Privilegija je igrati doma oproštajni turnir, to je san snova. No, neće to biti oproštaj od igranja, još godinu dana sam produžio ugovor u Kielu, a do kada ću igrati još ne znam. Znam samo da su ovo moje posljednje godine igranja. Zbog svega toga za mene su ovo posebne pripreme i odlučio sam baš uživati u njima, ali i na samom prvenstvu. Bit će poseban osjećaj kada ću znati da igram zadnju utakmicu za reprezentaciju, nadam se da će to bit utakmica za medalju.

Već ste iskusili igranje igranje na domaćem terenu 2009. godine i 2018. godine kada je Hrvatska bila domaćin svjetskom, pa europskom prvenstvu?

- Kao domaćini 2009. super smo prošli, bili smo drugi, a da smo uzeli zlato bilo bi fenomenalno. Tko bi tada rekao da će nam, to biti posljednje finale na svjetskim prvenstvima. Sad tek vidim koliko je ta generacija bila dobra. Što se tiče EP-a 2018. godine nisam se puno naigrao. Godinu ranije operirao sam koljeno i vratio se u pogon u prosincu, taman kada su počele pripreme za to EP. I to sam se vratio svojom voljom. Napravio sam sve da odigram to prvenstvo ali nažalost vjerojatno se nisam sasvim oporavio i desni list nije izdržao. Dogodilo se to odmah u prvoj utakmici protiv Srbije, dvije minute prije kraja. To mi je jedan od najtežih trenutaka u karijeri, preskočio sam sve ostale utakmice iako sam se pokušavao vratiti na sve načine, pa čak da smo prošli u polufinale mislim da bi bio u sastavu, ali odlučila je viša sila. Što se tiče domaćinstva, gledatelji mogu biti velika prednost pogotovo u onim fazama utakmice kada smo u nekakvim rupama, to je ono kada oni mogu dati dodatnu snagu, a s druge strane postoji veliki pritisak, velika odgovornost. Neće biti lako sigurno, dosta igrača će prvi put imati priliku igrati na takvom velikom prvenstvu pred našim navijačima, ali ja ću ih pokušati kroz razgovor opustiti, reći da uživaju u svakoj minuti.

Imamo dobar je raspored ali i ždrijeb. U prva dva kruga izbjegli smo Švedsku, dansku, Njemačku, Španjolsku, Francusku...

- Mislili smo da je 2009. bilo lako protiv Južne Koreje u prvoj utakmici, a na kraju smo jedva pobijedili. Istina, Bahrein ej an papiru sve s ao en favoriti protiv nas, ali siguran sam da će nervoza napraviti svoje. Bit će sigurno promašaja, izgubljenih lopti, sve u želji da se što prije slomi suparnik. Bitno je da ostanemo u fokusu, bitno da se dobije ta prva utakmica jer onda je puno lakše.

S obzirom na zadnje rezultate, pogotovo kada gledamao na na nastup na Igrama u Parizu, ne možemo se svrstati u ulogu favorita?

- Da, mi nismo objektivno u krugu reprezentacija koje konkuriraju za medalju. Po meni su Danci jedan svijet za sebe, pa zatim Francuzi a onda naravno i ostale skandinavske reprezentacije. I Nijemci opet imaju sjajnu reprezentaciju. Izvan Europe to je i Egipat i neću baš nekoga posebno iznenaditi ako kažem da su prvaci Afrike favoriti protiv nas. Naš cilj je izboriti četvrtfinale, a onda što bude. Za plasman među osam moramo između ostaloga pobijediti Sloveniju koja je primjerice bila četvrta u Parizu...

Zapjevao sam - Sve je ona meni

Prvi put će reprezentacija spavati u drugom gradu. Naime, igra se u Zagrebu, a bit će te smješteni u Karlovcu?

- Tamo ćemo imati mir, a i brže ćemo stići iz Karlovca do Arene, nego od centra Zagreba. Što se tiče ulaznica, save ću ih podijeli prije SP-a tako da sam miran i sigurno me nitko neće zvati i tražiti ulaznica kada počinje turnir.

Igrali ste s tri generacije?

- Prvi put sam došao 2006. godine na pripreme, baš u Poreč. Točno se sjećam upoznavanja sa svim igračima koji su osvojili svjetsko i olimpijsko zlato. Znojio sam se, imao treskavicu, prala me, nervoza... Međutim nakon prvog ručka vidio sam da su to ljudi koji su posebni. Oni su mene dočekali raširenih ruku, ja sam bio dijete, imao sam 18 godina. Oni su me naučili puno toga, pokazali su mi što znači borba za hrvatski dres, za državu i to je ono što je mene fasciniralo, od prvog do zadnjeg, bili su nevjerojatna klapa, bili su nevjerojatni mangupi na parketu. Kada bi došli na trening to je bio totalni fokus. Kada se pila kava, svi su bili zajedno. Da, tih godina bio sam u sedmom nebu...

Koa debitant morali ste pjevati pred svima, to je oduvijek bio običaj u reprezentaciji?

- Pjevao sam, dvaput. Prvi put kada sam došao kao debitant izveo sam pjesmu - Sve je ona meni. Drugi put sam pjevao kada smo bili u Zadru,na kvalifikacijskom turniru za odlazak na olimpijske igre u Peking. Bio mi je rođendan i zapjeva sam Ne dirajte mi ravnicu. Iskreno, bolje je zvučalo nego prvi put. Što se tiče moje generacije još uvijek, uz mene, igraju Karačić, Pešić i Štrlek. To je generacija s kojom sam osvojio kadetsko europsko zlato u Estoniji. Što se tiče ove nove generacije, lovi dečki su me pomladili, od sveg srca im želim da s njima odigramo dobar turnir. Njima bi to puno značilo, to bi im dao dodatni vjetar u leđa za u budućnost

Mnogi su Vas na kraju ove sezone vidjeli opet u dresu Zagreba, a Vi ste produžili još godinu dana u Kielu.

- Kao kapetan "zebri" svake godine imam govor u dvorani prije Božića. U govoru se osvrnem na cijelu godinu, zahvalim sponzorima i navijačima i kažem što nas čeka u budućnosti. Došla je ideja od kluba da u tom trenutku, na kraju govora obznanim da sam produžio još jednu sezonu. Skinuo sam klupsku jaknu, a ispod nje sam imao dres – 2026. godina. To je bio jedini dres koji se štampao za tu prigodu. Što se tiče dolaska u Zagreb, ne znam otkud to. U Kielu sam kao doma i klada su ponudili još jednu godinu, odmah sam prihvatio. E, sad, da mi nisu produžili ugovor, tko zna gdje bi završio.

U domaćem prvenstvu u 17 utakmica postigli ste 72 pogotka, to je četiri po utakmici, imali ste 16 ukradenih lopti...

- U odnosu na prošlu sezonu gdje sam isključivo igrao samo u obrani, ove igram u napadu jer nam je dosta igrača ozlijeđeno. Dobro se osjećam na terenu. Mi smo poslije poraza od Flensburga bili na devetom mjestu. Upalio se crveni alarm, nakon toga smo zaredali deset pobjeda u nizu, što nas je definitivno vratilo, čak smo opet došli u priliku da se borimo za naslov. Sada smo treći, četiri boda iza vodećeg Melsungena. Plasirali smo se i na završni turnir kupa koji se igra u Kölnu. Tu je i dobra sezona u Europskoj ligi gdje smo kao prvi prošli prvi krug i cilj je da u drugom krugu budemo prvi u skupini što znači izravan plasman u četvrtfinale. Ali, u skupinu imamo Melsungen pa će biti zanimljivo.

Je li Vas iznenadilo prvo mjesto Melsungena u domaćoj ligi?

- Mene uoči svakog prvenstva novinari pitaju tko su favoriti. Ja sam tri četiri godine govorio da je to Melsungen i ove godine nisam ništa rekao i eto oni prvi. Posloženi su fenomenalno, imaju dobrog trenera, Simić im super brani, naš Mandić igra odlično, standardan je u obrani i napadu.

Ima puno naših igrača po njemačkim klubovima...

- Drago mi je. Nekad kada imam vremena nađem se s dečkima prije utakmice, ali najčešće porazgovaramo poslije utakmice. Znam, sve naše igrače u njemačkoj ligi i na svakoj utakmici s nekim se sretnem. Mojim suigračima je čudno kako su Hrvati uvijek tako međusobno dobri.

Cijelu ste karijeru igrali samo u Hrvatskoj i Njemačkoj?

- Imao sam ponuda za Španjolsku i Poljsku, ali ostao sam u Njemačkoj zbog kvalitete i punih dvorana. Bilo s kim da igraš dvorana je uvijek puna. Potsdam je trenutačno zadnji, bez ijednog boda, a u dvorani je uvijek 10200 ljudi. To je nevjerojatan osjećaj.

Da li u Njemačkoj postoji "vrući parket"?

- Po meni je to u Flensburgu i pogotovo u Magdeburgu. Tamo navijači rade sjajnu atmosferu ki tamo navijači rade velik pritisak na suparnika i suce.

U Njemačkoj ste 15 godina, koja Vam je dvorana najljepša?

- Osim moje, rekao bih da je u Hamburgu najljepša.

Kada ste prelazili iz Zagreba u Hamburg bio je to u to vrijeme najveći rukometni transfer u povijesti?

- Nije mi bilo lako jer me Zagreb nije htio pustiti bez velike odštete. Razumijem ih, imao sam potpisan ugovor na još dvije godine. Čak sam morao ići trenirati s Dubravom dok se ta stvar nije razriješila. Tamo je tada trener bio Zvonimir Bilić. Imao sam sreću što su čelnici Hamburga jako zagrizli i na kraju platiti visoku odštetu. Došao sam u Hamburg i mislim da smo za četiri dana igrali kup s Kielom. Kada tamo dođeš upadneš u taj ritam onda je sve lako, zaboraviš na sve probleme. Imao sam sreću jer su u klubu već bili Lacković i Vori koji su mi puno pomogli. Prve godine u Hamburgu smo osvojili kup, druge smo bili drugi u prvenstvu, a treće smo ga osvojili. Kakva je to bila fešta, klub je osvojio svoj prvi naslov. Onda smo osvojili i Ligu prvaka, premda smo u prvenstvu loše stajali, mislim da smo bili peti ili šesti.

Imate puno trofeja, jedino Vam nedostaje zlato s reprezentacijom.

- Ja sam prezadovoljan i bez tog zlata. Moja karijera bila je jako dobra

Rukomet je bio jedini sport kojeg ste trenirali?

- Očekivano, tata je bio rukometni trener u rodnom Đakovu, poslije je otišao u Osijek kad sam taman dolazio u prvu ekipu tako da mi nikad nije bio trener. Mama Ivanka također je igrala rukomet, sestra Iva je igrala rukomet do fakulteta, stric je bio rukometaš, bratići rukometaši.

Tata me nikad nije trenirao

Da li se sjećate kada si počeli trenirati?

- Sa šest, sedam godina sam krenuo s tatom na njegove treninge, to je prvo bilo gledanje treninga, pa bacanje na koš, pa poslije... Odmah sam bio srednji. Imali smo dobru generaciju u Đakovu. Kao kadeti bili smo drugi u državi. To su za Đakovo bili fenomenalni rezultati. Imali smo dobre sezone u Prvoj ligi, bili smo u sredini tablice, dosta popularni, bila se napravila i nova dvorana, rukomet je tamo bio jako popularan.

Koliko su ti nedostajali izlasci?

- Ja sam sve živo propustio i kao mladom čovjeku u tom trenutku ti nije lako, pomalo ti je žao što ne možeš biti sa svojim razredom, prijateljima, ali nekako se na kraju to sve isplatilo. Htio sam upisati Kineziološki fakultet, moj tata je profesor tjelesnog, međutim radi obaveza i treninga to je bilo nemoguće. Ja sam čak i u Zagreb došao nakon treće godine gimnazije u Đakovu. U Zagrebu sam krenuo na četvrtu godinu u Dobojsku gimnaziju, međutim bilo mi je prenaporno i nisam mogao izdržati treninge i nastavu, pa sam na kraju četvrti razred završio u Đakovu na kraju godine.

Radili ste s puno izbornika, a najviše s Linom Červarom. Kakvi su bili vaši odnosi s njima na parketu i izvan njega?

- Červar me uveo u reprezentaciju 2006. godine. Najviše sam ponosan što sam sa svim izbornicima ostao u dobrom odnosu i na terenu i van terena. Naravno da je tu bilo i trzavica na treningu i utakmicama, to je sve normalno. Tata mi je bio trener i po meni je trener institucija i slagali se mi ili ne uvijek treba poštovati izbornika, trenera, to je jednostavno tako. Trener je trener, izbornik je izbornik i točka. To me držalo cijelu karijeru i dan danas. Baš sam ponosan na to. Najbitnije je kada se završi karijera da će biti drago sjesti na kavu i popričati.

U kojem smjeru razmišljate nakon karijere?

- Stvarno ne znam, razmišljao sam, ali s ovog stajališta ne bih volio biti trener, mislim da je trenerski posao pretežak, treba uskladiti 16 igrača, glava i karaktera. Volio bih ostati u rukometu.

Ostat će te u Kielu na kraju karijere ili se vraćate u Hrvatsku?

- Naš plan je oduvijek bio da se vratimo. Imam dva sina i jednu kćer, sinovi četiri i dvije godine i kćer od devet mjeseci. Realno je da će oni krenuti u školu u Hrvatskoj – zaključio je Duvnjak.

>> Nenad Bjelica se oglasio nakon što mu je Dinamo uručio otkaz, evo što je poručio

Komentara 1

Avatar rubinet
rubinet
22:20 31.12.2024.

Da li u Njemačkoj postoji "vrući parket"? Da li se sjećate...?

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije