Nakon prve tri utakmice košarkaške reprezentacije na pretkvalifikacijskom turniru za Olimpijske igre i visokih pobjeda nad Belgijom i Švedskom te sigurnih bodova protiv Nizozemske, Ivica Zubac (26, 216 cm), stožerni centar momčadi, izrazio je zadovoljstvo združenošću sastava za koji igra. A to je zadovoljstvo proizlazilo i iz činjenice da je u grupnoj fazi ovog natjecanja bio naš najbolji strijelac (17,3) i skakač (8,3), ali i treći dodavač (3,3) jer je u jednoj od utakmica imao sedam asista.
– Skupili smo se s različitih razina klupskih natjecanja, no sada smo svi ista liga i svaki igrač je bitan. Svi smo stalno zajedno. Eto, u Zagrebu je novi kapetan reprezentacije Šarić pozvao na ručak i svi su se odazvali. Bilo je toga i prije, no uvijek bi netko nedostajao.
Enormne gužve u LA-u
A koliko ovoj reprezentaciji nedostaje dosadašnji kapetan Bojan Bogdanović?
– Puno. Bio nam je dugo godina najbolji igrač i strijelac, lider na terenu. Falit će i njegovo prepoznavanje igre i iskustvo, no znali smo da će do toga kad-tad doći i da ćemo morati nastaviti bez njega.
Zubac će se s Bogdanovićem družiti za vrijeme NBA sezone jer nepisano je pravilo da se NBA Hrvati druže u danima kada njihovi klubovi igraju međusobno.
– Pa to je "obvezno". Kad ste negdje na gostovanju onda se obično ide na ručak ili večeru, ili se ide kući kod Hrvata koji je domaćin. Dosta smo konstantni u tome.
Što na to kaže trener kada sazna da mu se igrač dan prije utakmice družio sa suparničkim igračem?
– U NBA ligi to nije problem. Ja znam vidjeti trenera suparnika da ispred našeg hotela pokupi našeg trenera i da odu na večeru. U NBA ligi te gledaju kao odraslu osobu, profesionalca i imaju poštovanje prema tebi i tvom slobodnom vremenu. Ništa nije obvezno, ne moraš doći na doručak i ručak, ali ni na večeru. Nema karantena. Važno je samo da si na sastancima i treninzima.
U kojoj mjeri Ivica uživa u stilu života koji vodi kao NBA igrač?
– U velikoj mjeri. Stvarno uživam u svim resursima koje imamo na raspolaganju. Nikad ne moram razmišljati ni o čemu drugom osim o igri. Uživam u tome što se svaka utakmica igra pred punim tribinama, u tome kako se putuje i gdje odsjedamo. A putujemo u čarter-zrakoplovima, prilagođenima upravo nama sportašima, a odsjedamo u hotelima pet zvjezdica. Mi iz Clippersa uvijek odsjedamo u hotelima Four Seasons, a ako tog hotela u nekom gradu nema, onda idemo u Ritz Carlton.
Osim većih ugovora i komfora, što je još bolje u NBA ligi u odnosu na Europu?
– Briga o sportašima. U NBA ligi na dva igrača dolazi jedan član medicinskog tima. Brinu o vama 24 sata. Kada na putovanju dođeš u svoju hotelsku sobu, dobiješ torbu s pištoljima za masažu, gumama, vitaminima, dočekaju vas i Normatec čizme za oporavak. Osim toga, tu je i analitika koja prati svaki vaš korak i znaju koliko si na treningu ili utakmici puta potrčao, kojom brzinom, koliko si pretrčao. Oni po tome kreiraju naše programe rada. Prate tvoje opterećenje i, ako uđeš u crveno, oni ti ne dozvole da treniraš, a kamoli da igraš.
NBA klubovi svoje igrače prate i ljeti, izvan natjecateljske sezone. Prevelike su to investicije da bi ih prepustili same sebi pa je tako u Istanbulu bio jedan od pomoćnih trenera Clippersa Jay Larranaga.
– To je isto dio te brige o igračima. Larranaga je bio par dana u Francuskoj gdje je pratio Batuma, a potom je došao u Zagreb da bi gledao naše treninge i doputovao u Istanbul da bi gledao naše utakmice. Svako ljeto oni nekoga pošalju. Jednom je to kondicijski trener, drugi put košarkaški, treći put fizioterapeut. Primjerice, bili smo ovo ljeto na odmoru u Grčkoj i Clippersi su nam, a sa mnom je bio i Paul George, poslali fizioterapeutkinju.
A što je s dodatnim radom tijekom sezone kada je igrač zdrav i tjelesno spreman?
– Trenirati možeš trenirati kada god hoćeš, možeš i u dva ujutro. Uvijek možeš doći u trening centar i dobiti nekoga da ti vraća lopte. Uvijek ti je netko na raspolaganju.
Tako je Zubac, po dolasku u LA Lakerse, klub koji ga je draftirao, na raspolaganju imao legendarnog Kareema Abdula Jabbara.
– Nažalost, bilo je to samo par puta da me učio onaj svoj čuveni horok. Htio je on mentorirati visoke igrače, ali s klubom nije našao zajednički jezik.
Koliko je teško zadržati status NBA igrača s obzirom na to da svake godine putem drafta dođe minimalno 30 novih igrač?
– Dosta je to teško. Kada smo imali seminar za novake, koji je trajao tri dana, rečeno nam je da prosječna NBA karijera traje tri godine. Kada to slušaš, čini ti se na prvu nerealno jer stalno slušaš o igračima poput LeBrona, Duranta, Curryja koji su u NBA ligi po 10 ili 15 godina. No svake godine u ligu ulazi najmanje 30 novih igrača, što znači da ih 30 otpada. Često se kaže da je lakši dio posla doći do NBA lige, a teži ostati u njoj jer ti uvijek netko puše za vratom. Vidio sam puno talentiranih igrača koji više nisu u NBA ligi. Pa više od pola igrača iz prve runde mog drafta, a ja sam te godine izabran kao 32., već par godina nije u NBA-u.
Kakav je Ivičin karijerni plan? Završiti karijeru u NBA ligi ili se još vratiti u Europu?
– Kao mladom igraču bila mi je želja što prije doći u NBA, a sada mi je želja tu što duže ostati. Volio bih na NBA parketima i završiti karijeru, ako to bude moguće. Ako ne, naravno da ću se pokušati vratiti u Europu.
Zajedno sa suprugom Kristinom Ivica je u Los Angelesu kupio kuću. S obzirom na to da su vrlo rijetki igrači koje njihov klub ne smije razmijeniti, nije li to bio rizičan potez?
– Kuća u Los Angelesu uvijek je dobro ulaganje. Znam dosta bivših suigrača koji su iznajmili svoje nekretnine. U najgorem slučaju može se prodati. Nisam time opterećen. Ako se dogodi da me Clippersi razmijene u neki drugi grad, kako kažu, "prijeći ćemo taj most kada dođemo do njega".
Kako podnosi enormne gužve na losangeleskim cestama?
– Moram stalno na to paziti da ne zakasnim na trening ili utakmicu. Premda nisam tako daleko od našeg trening-centra, nekih 30-ak kilometara, do njega mi treba sat i 15 minuta. Tek kada su sve pandemijske restrikcije uklonjene, tek onda se vidjelo koliko je puno ljudi radilo od kuće. Sada je gužva kamo god pođeš. To je jedino što mi u Los Angelesu smeta.
Neki to rješavaju helikopterima, a činio je to, nažalost s tužnim epilogom, i Kobe Bryant.
– To je prijevozno sredstvo za one s maksimalnim ugovorima. Ja sam se dvaput turistički vozio iznad Los Angelesa, ali poslom nikada. Uostalom, kada vam na onakav način kao Kobe strada netko koga ste poznavali, netko tko je iz vaše profesije, onda vas to prilično poljulja.
Je li, možda, u pitanju plan da nakon karijere ostane živjeti u Los Angelesu?
– Kako sada stvari stoje, odgovor je ne. U glavi mi je da ću nazad u Hrvatsku. Dok sam stalno u pokretu, igram i putujem, dobro je, no kada bih imao puno slobodnog vremena, nedostajali bi mi obitelj i prijatelji. Volio bih zadržati kuću u LA-ju i posjećivati je povremeno.
Priprema li, u međuvremenu, u Hrvatskoj teren za povratak?
– Povratak mi je zasad ideja no otvoren sam za sve opcije i može se dogoditi da promijenim mišljenje još više puta. Ne želim zatvoriti ni jednu opciju.
No postoji još nešto što bi ga dodatno moglo privući životu u Hrvatskoj.
– Supruga Kristina bavi se aktivno preponskim jahanjem i osvojila je medalju na Prvenstvu Hrvatske pa smo odlučili baviti se uzgojem konja. U početku nisam znao što misliti o tome, no uz Kristinu sam dosta naučio i to je postala moja investicija. Krenuli smo s dvije kobile, a u međuvremenu smo izgradili dvije štale, imamo pet-šest zaposlenih i 35-40 konja. Kad smo u Americi, Kristina ima svoju sportsku kobilu koju onda dovedemo preko ljeta u Hrvatsku, a dopremimo je teretnim zrakoplovom do neke od većih europskih zračnih luka kao što su Amsterdam, München ili pak Frankfurt i onda dovezemo u Hrvatsku.
Štala je, kaže nam, u Orahovici, u Slavoniji. Kako se zove?
– Team 40 Stable. Četrdeset je moj broj na dresu koji mi je dodijeljen još u Brotnju i stalno ga nosim. Jedino ga nisam imao u Megi jer ga je ondje netko već imao.
Naučio teške kartaške igre
Kad smo već kod Mege i konja, neizbježna tema ovog razgovora je Nikola Jokić, nekadašnji igrač tog srpskog abaligaša, ali i veliki ljubitelj konja. Kako Zubac tumači fenomen tog srpskog košarkaša koji je dvaput izabran za najboljeg igrača NBA lige, a dok je igrao u ABA ligi, nije baš slutilo na to?
– Nije ni on to očekivao, no čovjek se daje sto posto, o čemu malo ljudi priča. Svi pričaju o talentu, njegovoj igračkoj inteligenciji, a nitko ne priča da u svakom napadu ili obrani ide 100 posto. Zadivljujuće je kako on, 40 minuta, trči gore dolje i ne staje. A to baš nije lako, posebice ne u Denveru koji je na nadmorskoj visini od 1600 metara i gdje mora odigrati 41 utakmicu u osnovnom dijelu sezone.
Kao centarski rivali, koliko su Nikola i Ivica dobri međusobno.?
– Prije utakmice znamo popričati o tome koliko tko ima konja, kako ih prevozimo, gdje ih ostavljamo, no ipak više razgovaramo o košarci.
Kad smo već kod zračnog prijevoza, putuju li Clippersi na sve svoje utakmice čarterom?
– Svoj klupski zrakoplov u NBA ligi ima samo četiri do pet klubova. Svi ostali koriste Deltine čartere, a oni su prilagođeni baš za sportaše, odnosno za velike ljude. Sva su sjedala biznis-klasa, možeš i odspavati.
Kada su u pitanju duži letovi, sa zapadne na istočnu stranu, kakvu razbibrigu imaju igrači?
– Neki kartaju, neki gledaju filmove ili utakmice, a neki spavaju. Ja uglavnom spavam ili malo kartam, to su neke američke igre koje se u Hrvatskoj ne igraju, trebalo mi je dosta da ih naučim.
Da ti stvarno uživaš u tom i takvom Los Angelesu, ne bi sanjao o povratku u Hrvatsku. U Hrvatskoj se može puno bolje uživati jer veće ljepote i slobode nema. Sada kada si usporedio ta dva života, zato su ti se javili snovi i povratku u Hrvatsku.