Jedna od najcitiranijih izjava u NBA ligi u posljednjih četvrt stoljeća je ona "Nikad ne podcjenjuj srce u prvaka". A njen autor je američki Hrvat Rudy Tomjanovich (71), umirovljeni NBA košarkaš i trener koji je sportsku slavu stekao kao trener dvostrukih NBA prvaka Houston Rocketsa (1994., 1995.).
Osim klupskih uspjeha, Tomjanovich ima i dvije medalje s najvećih natjecanja s američkom reprezentacijom. Najprije je na Svjetskom prvenstvu 1998. u Ateni osvojio broncu (bez iti jednog NBA igrača) da bi dvije godine kasnije, u Sydneyju, osvojio olimpijsko zlato.
S obzirom da je Tomjanovich imao i zapaženu igračku karijeru - pet puta je izabran za NBA All-Star igrača - bilo je krajnje vrijeme da ovaj gospodin bude izabran u američku Košarkašku kuću slavnih u Springfieldu. Zapravo, počasnikom odaja slavnih trebao je postati puno prije no kako u toj kući kriteriji ponekad nisu jasni onda se to dogodilo tek 2020., a za utjehu mu ostaje da je to najveće postkarijerno priznanje dobio u klasi u kojoj su i Tim Duncan, Kevin Garnett i, tragično stradali, Kobe Bryant.
Ovaj Večernjakov novinar "zemljaka" Rudyja upoznao je u listopadu 1995. u Londonu, za vrijeme McDonald'sa, revijalnog turnira koji je isprva sučeljavao NBA klubove s najboljim reprezentacijama svijeta, a potom s klubovima iz Europe, Južne Amerike i Australije.
Jedne večeri, Rudy se družio s nekolicinom hrvatskih novinara i sa zadovoljstvom slušao priče o domovini svojih predaka. Bilo mu je drago čuti da je završio rat u Hrvatskoj o kojem se informirao i od svog hrvatskog igrača Žana Tabaka koji je za Rocketse igrao u sezoni 1993./1994.
S Rudyem smo se sreli još nekoliko puta. Jednom je to bilo dok je bio trener LA Lakersa (2005.) kada nas je primio u svojoj kancelariji u El Segundu u Los Angelesu, a nekoliko puta je boravio u Hrvatskoj u ulozi skauta odnosno tragača za talentima. Posljednji put susreli smo ga u 2013. u Houstonu, za vrijeme All-Star Weekenda, kada nas je oslovio "prijateljem iz pradomovine".
- Isprva sam mislio da sam Poljak jer sam odrastao u jednom poljskom kvartu, a kako su i mama Katarina i otac Rudolf rođeni u Americi, ni oni o podrijetlu nisu puno pričali. Kada sam na jednom košarkaškom kampu upoznao kasnije velikog igrača Petea Maravicha on me pitao jesam li ja Srbin ili Hrvat, a kada sam mu rekao da sam Hrvat, on mi je rekao: "Nas dvojica ne bismo smjeli biti prijatelji". Naravno, mi smo se ipak družili.
A njegovo hrvatsko podrijetlo bila je uvijek tema naših razgovora, pa tako i onog prvog na tlu Hrvatske koju je posjetio u proljeće 2004. godine, kao izviđač Houstona. Tada je, nakon sedam dana skautiranja po Europi, došao pogledati utakmicu Cibone i Tauceramice nakon čega je otišao na odmor na Brač.
- Još dok je igrao kod mene, Tabak mi je kazao da misli da Tomljanovići potiču s Brača, a to sam čuo od još dvojice, trojice ljudi, no nitko od njih u to nije bio siguran.
Kasnije se pokazalo da to nije dobar trag. Naime, nama se tada javilo nekoliko čitatelja koji su nam rekli da Tomljanovići originalno potiču iz Krivog Puta, sela iznad Senja, a jedna njegova daljnja rođakinja (Kate) dojavila nam je da se u kuli nehajskoj može vidjeti i obiteljski grb odnosno dokaz o plemenitom podrijetlu loze. Rudyja je to zaintrigiralo pa nas je zamolio da mu na karti Hrvatske pokažem gdje je to mjesto. Kada smo mu pak pokušali prevesti ime sela njegovih predaka na engleski (wrong way) nasmijao se od srca.
- Ne, ja ne želim ići krivim putem, ha, ha, ha... No, možda ću ovaj put učiniti iznimku.
I učinio je i otišao u Krivi Put.
- Uvjerio sam se da tamo doista ima puno Tomljanovića. Uvijek se sjetim priče jedne žene s prezimenom Tomljanović, koja mi je rekla da joj je njen sin govorio o meni, ali da je poginuo u ratu kao časnik Hrvatske vojske.
Te 2004., u otvorenom razgovoru u predvorju hotela Opera (današnjem Westinu), Rudy nam je priznao da je godinama, na neki način, bio na krivom putu. Naime, volio je popiti.
- Znao sam popiti još kao mlad, no ne toliko da bi me to ometalo u sportskom razvoju. U mom Hamtramcku, gradiću blizu Detroita, na svakom je uglu bio neki bar. Ja sam društveni tip, a uz druženja je često išao i alkohol koji mene nije činio problematičnim. No, kako sam postajao stariji vidio sam da mi to postaje navika pa sam poželi prestati s time. Na kraju sam otišao u rehabilitacijski centar, prošao odgovarajući tretman, i već godinama ne pijem alkohol.
Kazao nam je da je to bila najbolja stvar koju je napravio u životu kojeg je još više zavoljeo nakon dvije uspjele borbe protiv karcinoma mjehura.
- Nakon izliječenja dva sam mjeseca jeo samo sirovu hranu, a u međuvremenu sam se ostavio i pušenja.
Povlačeći se s mjesta prvog trenera Houstona, s klupe na kojoj je proveo 11 godina, poželio je živjeti život s manje stresa.
- Stres je veliki faktor koji ugrošava vaš imunitet. Jake emocije, putovanja usred noći i slično.
Život mu je bio ugrožen još kao igraču Rocketsa, u prosincu 1977., nakon što ga je tijekom utakmice s Lakersima nokautirao Kermit Washington.
- Ja sam dotrčao s druge strane terena da pomognem rastaviti nastalu gužvu, a on se okrenuo i udario me punom snagom. Nakon tog nokauta, život mi je bio u opasnosti jer mi je napukla lubanja. Lice mi je bilo tako deformirano da mi tjednima nisu dozvoljavali da se vidim u ogledalu. Kada su me dovezli u bolnicu, nisam mogao otvoriti usta, čeljust su mi stavili u žice, a hranili su me infuzijama, a poslije sam usrkivao tekuću hranu kroz cjevčice. Plastični kirurg koji me primio rekao mi je da on obično preuzima ljude koji su doživjeli prometnu nesreću, a kada me vidio jedan čovjek iz održavanja pitao me je li to semafor pao na mene. Srećom, danas od svega toga imam samo mali ožiljak iznad lica.
Trenerskom legendom učinila su ga dva NBA naslova začinjena sa pobjedničkim nizom u 10 eliminacijskih utakmica, onih "nakon kojih nema sutra". Kako je uspijevao motivirati igrače u tim teškim situacijama?
- Za mene su govorili da sam možda preblag trener, no ja sam uvijek vjerovao da se može uspjeti bez militantne discipline, nego strašću i entuzijazmom. U NBA ligi vi ne možete upotrijebiti strah kao oružje za vođenje igrača, to je jedino moguće na koledžu gdje trener predstavlja drugog oca.
A njegov otac Rudolf baš i nije bio dobar poznavatelj sporta kojim mu se sin bavio:
- Moj otac je bio postolar, pa su mene zvali postolarov sin. Njega i majku je moj uspjeh, to su mi priznali, na neki način čak i plašio. Otac dugo nije znao košarkaška pravila, pa je prilikom jedne moje srednjoškolske utakmice, vidjevši s druge strane terena jedno prazno sjedalo, krenuo ravno preko parketa na kojem se igrala utakmica.
U ljeto 1993. coach Tomjanovich planirao je pojačati svoje "Rakete" s jednim hrvatskim košarkašem, no zla sudbina istoga u tome ga je spriječila.
- Htjeli smo dovesti Dražena Petrovića. On je bio veličanstven igrač, jednom nam je zabio 44 koša. S obzirom na sustav igre koji sam izgradio oko Hakeema Olajuwona, vanjski šut nam je bio jako važan, a Dražen je u to vrijeme bio jedan od najboljih šutera NBA lige. Te sezone ipak smo imali jednog Hrvata, bio je to Tabak, no on kao centar nije mogao doći do izražaja pored Hakeema. Sljedeće ljeto otišao je u Toronto i odigrao najbolju utakmicu u karijeru, upravo protiv nas i Olajuwona.
Prvo ga je Zan Tabak poslao na otok Brac,a tamo su Tomljenovići,pa se ispostavilo krivo,a to je da je on Ličanin ubiti iz tog zaseoskog mjesta pored grada Senja(Krivi put)Krševito mjesto od kuda potjece i legendarni Tigar Damir Tomljanovic (Gavran).Zajeee ovi Licani jer je i cijenjeni trener Americkog nogometa iz okolice Brinja Bill Belichick.