Bjelorusija, naš današnji prvi suparnik u drugom krugu, kao da nam je suđena na velikim rukometnim natjecanjima. I to još tamo od prvih službenih utakmica hrvatske reprezentacije, u kvalifikacijama za prvo Europsko prvenstvo u Portugalu. U Minsku je bilo 23:23, a u Zagrebu, u odlučujućoj utakmici za plasman na EP, pobijedili smo sa 27:24. Bilo je 10 000 gledatelja u Ledenoj dvorani.
– Sjećam se da smo u Minsku igrali u jako hladnoj dvorani. Nije bila neka vruća atmosfera na tribinama, ali se trebalo prilagoditi na hladnoću, a to nije bilo lako – rekao je Patrik Ćavar, u to vrijeme naše lijevo krilo.
Zanimljivo je da smo s njima igrali i na prvom Europskom prvenstvu i lako ih pobijedili sa 29:21.
– Nama su trebali bodovi za plasman u polufinale. Ne, nije bilo nikakvog grča. Jednostavno smo bili puno bolji i vodili smo od početka do kraja – prisjeća se Goran Perkovac tog susreta.
Ne mogu nas ničim iznenaditi
Na sljedeći susret s njima nismo dugo čekali. U kvalifikacijama za odlazak na Svjetsko prvenstvu u Egipat 1999. godine igrali smo s njima u skupini. Pobijedili smo u obje utakmice, u Minsku (26:25) i Zagrebu (32:28). Na novi susret čekali smo devet godina. Igrale su se kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Švicarskoj 2006. godine.
Lino Červar je već sjedio na klupi hrvatske reprezentacije. Opet smo u gostima izvukli neodlučeno (32:32), a u Zagrebu čistih plus deset za nas (30:20). Od 2014. do danas odigrali smo s Bjelorusima tri utakmice. Pobijedili smo u sve tri, dvaput na Europskom prvenstvu (33:22, 2014., te 27:21, 2016. godine) te jednom na Svjetskom prvenstvu, ali u Francuskoj (31:25).
– Gledajući Bjelorusiju u Poreču, stekao sam dojam da nas ničim ne mogu iznenaditi. Igraju istim sistemom već godinama, a taj isti sistem naša reprezentacija rješavala je bez većih poteškoća. Tako je bilo u vrijeme kad sam bio izbornik, a i za vrijeme mog nasljednika Željka Babića. Na kraju krajeva i Lino se s njima susreo dvaput – rekao je Slavko Goluža, danas trener slovačkog Tatrana.
Koji su im najopasniji igrači, na koga će naši morati posebno pripaziti.
– Tradicionalno imaju dobru vanjsku liniju. Treba pripaziti na šutere Kuleša i Šilovića, te organizatora igre Puhovskog. Imaju i sjajnog kružnog napadača Karaleka koji igra u St. Raphaelu. Ostali dio momčadi nije tako dobar. Igraju gotovo isto kao Meškov, što našim igračima odgovara jer ih većina igra protiv Meškova u SEHA Gazprom ligi – istaknuo je Goluža.
Bjelorusija nikad nije ostvarila neki značajniji rezultat na velikim rukometnim natjecanjima. Igrali su tek na četiri Europska prvenstva i najbolji plasman im je 10. mjesto iz Poljske 2016. godine. Na Svjetskim prvenstvima igrali su četiri puta, a najbolji plasman im je deveto mjesto iz 1995. godine.
– U posljednje vrijeme igraju na svim velikim natjecanjima. Imaju tri nastupa za redom na svjetskim prvenstvima te treći uzastopan nastupa na Europskim prvenstvima – zaključio je Goluža.
Rutenka najveći igrač
Ako već nisu napravili velike stvari na velikim natjecanjima, onda se mogu pohvaliti da su imali velik broj jako dobrih igrača. Doduše, većina ih je igrala za reprezentaciju bivšeg Sovjetskog Saveza. Jedan od njih je današnji izbornik Bjelorusije, Jurij Ševcov koji je osvojio svjetsko (1982) i olimpijsko zlato (1992.). Ševcov je rođen u gradu Slutsku iz kojeg je i Mihail Jakimovič.
Ovaj sjajni rukometaš osvojio je triput Kup prvaka, i to s tri različite momčadi, Ska Minskom, TEKA Santanderom i Portlandom. U Portlandu je igrao s velikim zvijezdama tadašnjeg rukometa – Richardsonom, Kiseljevom, Garraldom, a branio je Hombrados. Na žalost, nije u klubu 2005. dočekao dolazak Ivana Balića.
Ipak, najveći bjeloruski igrač svih vremena je Sergej Rutenka. Osvojio je šest puta Kup prvaka, i to s tri kluba, Celjem, Ciudad Realom i Barcelonom. Igrao je za Bjelorusiju i Sloveniju s kojom je bio najbolji strijelac Europskog prvenstva 2006. godine.
Ne hvalite se prije nego je gotovo. Nikad se nezna kakav dan cete imati a kakav oni, jedno je sigurno dati sve od sebe i ne posrnuti ako oni vode par golova.