Jedan bivši hrvatski sportaš ovih je dana silno angažiran u borbi protiv koronavirusa. Ivan Mustapić (54), dvostruki olimpijac i još uvijek aktualni hrvatski kopljaški rekorder, nije epidemiolog niti je član stožera civilne zaštite, ali je u pogonu od jutra do sutra jer je vlasnik ID Eko d.o.o., najveće zagrebačke tvrtke za dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju.
Baš kao i medicinski djelatnici, prenapregnuti su i njegovi zaposlenici.
>> Video: Naši poznati znanstvenici odgovaraju na pitanje: zašto se koronavirus toliko brzo širi u Italiji?
– Poput epidemiologa, jako usko surađujemo s nadležnim institucijama s kojima svakodnevno komuniciramo o preparatima. Dezinficiramo velike trgovačke centre, javna poduzeća, vozila javnog prijevoza, javne površine. Ovlašteni smo servis za pružanje tih usluga, naše službe osposobljene su za taj dio posla. Imamo 30-ak mobilnih ekipa.
Hrvatska je dobro reagirala
Bivši sportski as uvjeren je da je Hrvatska za koronavirus bila najbolje pripremljena od svih zemalja u okruženju.
– Geostrateški smo jako izloženi jer smo tranzitna zemlja i zato nas sve pogađa i imamo toliko uvezenih slučajeva. Na državnoj razini vuku se dobri potezi, mjere su adekvatne.
Zanimalo nas je kolika je ovih dana potražnja za dezinfekcijom objekata, prostora i vozila.
– Enormna je, rekao bih 100 puta veća nego što je uobičajeno što će u konačnici i donijeti rezultat. Obavljamo dezinfekcije nekoliko desetaka puta više nego što je uobičajeno. Bakterije i virusi problem su budućnosti i o standardima borbe protiv njih odsad će se više voditi računa. Dezinfekcija će biti bitnija nego dosad. A ovog trena je najvažnija usluga u javnom zdravstvu nakon primarne zdravstvene zaštite.
Hoće li nas koronavirus natjerati na to da i u vrijeme bez epidemije više pozornosti posvećujemo higijeni vlastita tijela i prostora u kojem živimo i radimo?
– U našem je mentalitetu da nas ne boli ono što nas ne ugrize. Zmiju vidimo pa je se bojimo, a o ovim nevidljivim nametnicima, koji su opasniji od zmije, ne razmišljamo dok nas ne pogode. A dolazi vrijeme kada ćemo sve više zazirati o iznenadnog i nevidljivog neprijatelja. A jedini ispravan način bit će prevencija, jer kada se nešto dogodi onda je obično kasno.
Je li se stvorila prenaglašena zabrinutost za zdravlje nacije ili su logične sve mjere koje su poduzete i one koje tek slijede?
– Strah je normalna ljudska reakcija na ugrozu od nepoznatog, no rekao bih da mi strahom, koji kod nekih prerasta u paniku, dobro upravljamo. Strah je nezaobilazan i zbog utjecaja okruženja. Gledamo situaciju u Italiji, Kini, gledamo tuđe nevolje i s njima se poistovjećujemo računajući da ni nas to neće zaobići. Srećom, mi smo bolje odgovorili na epidemiju nego Talijani, a imamo sreću što nas je pogodila kasnije.
Jesu li sportaši u prednosti u odnosu na prosječne građane s obzirom na higijenske navike iz svojih sportskih karijera?
– Svakako. Zbog njihova općeg psihofizičkog stanja imaju jači imunitet od prosječnog pučanstva, a i higijenske navike se kroz sport razvijaju do više razine. Osim toga, zbog istrenirane samodiscipline sportaši će se lakše nositi s restrikcijama.
Kako je jedan bivši vrhunski sportaš dospio u ovu vrstu posla, koja je poprilično daleko od stereotipa za sportaše i njihovu drugu karijeru?
– Slučajno, baš kao što sam slučajno završio i u bacanju koplja, prije kojeg sam se bavio košarkom. Tražio sam prostor za neki posao, da bih osigurao egzistenciju obitelji i sebi te sam 1997. u ovome vidio neku mogućnost uspjeha. I nisam se prevario. U ovo sam ušao na nagovor svog bratića koji je radio u jednoj takvoj tvrtki. On je imao praktičnih znanja, ali ne i poduzetnog duha pa nam je naša sinergija donijela prve rezultate. Putujući kao sportaš svijetom, vidio sam da budućnost ide u pravcu podizanja zdravstvenih pa tako i higijenskih standarda, a kod nas je sve to tada bilo još u povojima. Trenutačno smo najveća takva tvrtka u Zagrebu i među većima u Hrvatskoj.
Čovjek sam od riječi
Treba li “deratizirati” i “dezinficirati” kompletan hrvatski sport, posebice onaj kolektivni?
– Ha-ha... Zbog stanke u natjecanjima radi koronavirusa, ovo će biti prilika da mnogi porazmisle o higijeni u hrvatskom sportu.
Hoće li biti moguće organizirati Olimpijske igre?
– Teško u predviđenom terminu. Do kraja srpnja situacija će se valjda smiriti, no pitanje je što sa svim kvalifikacijama. Previše je tu pitanja. Sve skupa, to su i ekonomski projekti, a ekonomija je ozbiljno zaljuljana. Kod koje aviokompanije ćete rezervirati letove, u kojim hotelskim kućama jer mnogi od njih mogu bankrotirati u mjesec dana. Ekonomski je to više upitno nego virusno. Kompletan sport platit će skupu cijenu, kao i druge industrije.
Mustapić je prije nešto više od dvije godine postavio izazov hrvatskim bacačima koplja koji još uvijek vrijedi.
– Tko sruši moj rekord od 82,70 metara, postavljen još 1992., od mene će dobiti Volkswagen Polo s registarskom oznakom na kojoj će pisati brojke novog rekorda. Moj jezik nije lopata, pa ako tada mene i ne bude, ostavit ću tu obvezu u amanet trojici mojih sinova.
Zašto je vaš hitac najdugovječniji hrvatski rekord nakon onog Sušnjeva na 800 metara?
– Nema više asketa koji su spremni uložiti sedam godina svog života da do toga dođu. Ima talentiranih momaka, ali nisu spremni uložiti trud.
>> Video: Znanstvenik Ivan Đikić o pandemiji i situaciji s koronavirusom
Ovaj lijevi sam sebi moze šapnut..