Dobar je strah kome ga je Bog dao! U ovome slučaju, dakako, ne strah, ali oprez – da! Jer, i nakon istanbulskih 3:0, izbornik Slaven Bilić i igrači nisu bahato poletjeli nego su stalno upozoravali na sve opasnosti. I maksimirskih je 90 minuta pokazalo da su bili prokleto u pravu, posve obnovljena turska momčad nije u Zagreb došla s bijelom zastavom, štoviše, da su naši dečki ušli u ovu utakmicu opušteno, bilo bi svašta! A i ovako smo se, neovisno o hladnoći, smrznuli u 5. minuti, kad slijepi portugalski pomoćni sudac Bertino Cunha nije označio zaleđe Buluku, koji je nakon udarca Inana Selčuka sa 25 metara omeo našeg vratara Stipu Pletikosu i lopta je uzdrmala vratnicu. A potom je Plete obranio "zicer" Kazimu i sačuvao neophodni mir, otjerao je Stipe nervozu i omogućio suigračima da ne odstupaju od zacrtanog plana.
A plan je bio – mudro i strpljivo trošiti vrijeme, svaka sekunda koja je prošla bila je naš saveznik. Bez jurnjave, mirno čekajući priliku (šteta što Rakitić nije zabio!), a iznimno je važno bilo što su navijači shvatili da pobjeda nije imperativ (iako bi nam pobjeda donijela papirnato lakšu skupinu na EP), nego samo želja, a glavni je cilj otići na EP. To je učinjeno, Hrvatska je od utemeljenja neovisne države sudjelovala na tri EP-a i tri SP-a, promašeno je jedno SP i jedno EP. Sedmi put u eliti, razlog za ponos i slavlje!
