Vaterpolska medalja u Tokiju ostala je sanak pusti, rasplinuo se taj san teškim četvrtfinalnim porazom od Mađara s 11:15 u utakmici koju ćemo pamtiti po dva detalja: po tome da je našima malo što polazilo za rukom (osim Luki Bukiću i donekle Paulu Obradoviću) i da nam je Krisztian Manhercz zabio čak sedam pogodaka. Pa ćemo umjesto ulaska u borbu za medalju, u nastavku olimpijskog turnira razigravati za poredak od 5. do 8. mjesta (u petak u sedam sati igramo s Crnom Gorom). Baš onako kako nam se to dogodilo i na Igrama u Sydneyu 2000. (četvrtfinalni poraz od Španjolske) i u Pekingu 2008. (od Crne Gore).
Manhercz nas je uništio
A počelo je obećavajuće, izabranici Ivice Tucka poveli su s 1:0, a potom je Manhercz izjednačio u jednoj gužvi pred našim vratima, nakon što je Bijač obranio čak tri udarca. No, nije i četvrti, a Manhercz je započeo, poslije se vidjelo, svoj nezaustavljivi niz. Zabio je čak sedam golova iz samo osam pokušaja. Praktično mu je ušlo sve što je uputio prema Bijaču. Dobili smo tu prvu četvrtinu s 3:2, ali u nastavku je, posebno od druge polovice druge četvrtine (još smo vodili s 5:4), počelo curiti na sve strane.
Razotkrile su se sve slabosti i u kompoziciji i u izvedbi našeg orkestra. Pa, spomenimo neke evidentne za koje krivnju prije svega snosi “kompozitor” Ivica Tucak. Iako se zna da se s posljednjim izmjenama pravila u vaterpolu došlo do situacije da se isključuje i za “krivi pogled”, on je u Tokio došao sa samo dva klasična braniča: Bušljom i Macanom. Na stranu to jesu li i ta dvojica najbolje izabrana (prije svega mislimo na Macana), ali nije ih bilo dovoljno. Istina, izbornik je i Obradovića proglasio braničem, ali on to nije, što se najbolje vidi kad se pogleda šampionski sastav iz Londona 2012. godine: Obradović je tamo bio u sastavu u kojem su braniči bili Bušlje, Burić i Buljubašić.
Zato se i od ostalih igrača tražilo da preuzimaju suparničke sidraše, pa i od sidraša Lončara i Vrlića, što može biti rješenje u nuždi, ali ne i trajna orijentacija. Ovako su se naši vanjski igrači i sidraši trošili i na poziciji braniča, pa nisu imali dovoljno svježine i eksplozivnosti za ono što od njih traži njihova pozicija u momčadi.
Svakako da je reduciran broj igrača u sastavu (12 umjesto 13) otežao Tucaku posao, zbog toga se odlučio žrtvovati drugog vratara Ivana Marcelića, ali na kraju se pokazalo da je i tu odigrao na krivu kartu. Jer da je imao i drugog vratara u sastavu, vjerojatno bi Bijača, ako ne prije, a onda barem uoči posljednje četvrtine poslao na hlađenje. Jer, na žalost, Bijač se ukopao sa tih šest obrana i do kraja nije obranio ništa, primivši neke pogotke iz velike udaljenosti.
– Ne znam što pametno reći, nismo uspjeli – kazao je Tucak u kamere HTV-a i dodao:
– Žao mi je, kao i svima, tužan sam, razočaran i vruć za neke detaljnije raščlambe. Dolazi smjena generacija, ova je generacija puno toga napravila, žao mi je Xavija, neće se od hrvatske reprezentacije oprostiti s olimpijskom medaljom.
Jedan od najiskusnijih u našim redovima Maro Joković (33) zasad ne razmišlja o odlasku, a o neuspjehu u Tokiju rekao je:
– Ritam s početka utakmice nismo uspjeli održati do kraja, bili smo bez ideje u napadu s igračem više i premalo pokretljivi u obrani. Previše smo prostora ostavili mađarskim šuterima. Primili smo čak sedam golova od jednog igrača, to je dovoljno. Veliko razočaranje, veliki podbačaj. Nadali smo se boljem rezultatu, ali nismo uspjeli. Na sve to, mađarski vratar Nagy “skinuo” je jedno četiri-pet zicera, pokazao je da je svjetska klasa i tome nemamo više što dodati. Obranio je čak 14 udaraca! S tako razigranim vratarom i ubojitom vanjskom linijom, Mađari su zasluženo ušli u polufinale – napomenuo je naš najtrofejniji vaterpolist.
Treba nam novi kormilar
Razvit će se sad polemike o tome treba li izbornik Tucak ostati ili otići. Nitko ga neće smijeniti preko noći i dobro je da će mjerodavni o tome odlučivati hladnih glava, a mi možemo dodati samo jedno: nije nas uvjerio da zaslužuje i treći mandat. Baš zbog onih razloga koje smo naveli na početku ovoga teksta. Ako jednom Rudiću nisu bila dopuštena više od dva mandata (formalno gledano, nakon Londona sam je otišao), onda nema razloga nastaviti ovu agoniju s Tucakom. Hrvatskoj je vaterpolskoj vrsti potreban novi kormilar.
Izbornik se na više načina kockao i na kraju – izgubio
>> Pogledajte razgovor s Tomislavom Paškvalinom
Tucak "Napuhanko" mora otići! Neće Hrvatska time postati najbolja na svijetu, ali to je prvi korak! Tucak apsolutno ništa nije napravio sa reprezentacijom Hrvatske bez Sukna! Dakle Tucak živi na staroj slavi i vremenima kad je kao izbornik imao najboljeg igrača svijeta. Nakon toga to je izbornik koji je gubio od Australije, Francuske i ostalih vaterpolo mališana što mi kao vaterpolo velesila nikada nismo čak i kada smo igrali sa rezervama rezervi - ali Tucak je to uspio!