Riječi su to Ante Paška Maleša, pokojnoga oca Hrvoja Maleša iz vremena kada se strastvenim govorima obraćao stanovništvu Dalmatinske zagore beskompromisno se boreći za očuvanje prirodnih ljepota svoga kraja. Bio je narodni tribun, intelektualac i čovjek duboko ukorijenjen u kameni kraj iz kojega je potekao. Diplomirani inženjer strojarstva i pukovnik Hrvatske vojske, koji je ipak javnosti najpoznatiji kao predsjednik mreže ekoloških udruga Zvona Zagore, koje su se pod njegovim vodstvom žestoko protivili gradnji Centra za gospodarenje otpada u Lećevici.
Bio je duša brojnih ekoloških prosvjeda na koje je redovito dolazio u narodnoj nošnji, s diplama u rukama, pjevajući svome zavičaju i prkoseći svima koji su mu se svojim planovima o smeću zamjerili. Bio je iskren i odan, nije se libio ni biskupu u brk skresati nezadovoljstvo jer se nedovoljno bori za ono što je držao svetim.
Ante Paško umro je nesretnim slučajem 2008. godine, pao je s krova dok ga je popravljao na sestrinoj kući u svojoj Mirlović Zagori. Na njegov pogreb stiglo je nepregledno mnoštvo ljudi iz svih krajeva Hrvatske. Neki od njih u narodnim nošnjama, drugi s tradicijskim instrumentima. Bilo je 16 svećenika i 10 mornara HRM-a. Umjesto vijenaca, prikupljao se novac za gradnju crkve u Udbini koji je Hrvoje poslije predao biskupu Mili Bogoviću.
Završit ćemo ovu priču završnim stihovima pjesme guslarice Ruže Jolić koja je napisala pravu poemu sa 33 kitice i nazvala je jednostavno “Za obitelj pokojnog Ante Paška Maleša”.
“Ko će morske izmirit dubine
Ko Paškine opivat vrline.
U obitelji je bilo puno stradanja
Fala Bogu ostala su nadanja.”
nu