Dinamo ponovno ima trenera rođenoga u Zagrebu, dečka koji je nogometno odrastao u Maksimiru i u koji u sebi nosi Dinamov DNK.
Kod Igora Jovićevića (46) to je nasljeđe poznatoga, legendarnoga oca Čede, nogometaša koji je skupio gotovo 400 nastupa za plave i koji je, na žalost, preminuo desetak dana prije sinove inauguracije na klupi Dinama.
>>>> BBB dobili bitku, na Valentinovo 2000. vraćeno ime Dinamo
Tako, eto, Čedo Jovićević, koji je uz Igora bio od početaka njegove karijere, od Dinamovih pionira, nije doživio da mu sin zaigra za prvu momčad Dinama, ni za prvu momčad Reala, ni da postane prvi trener Dinama. Ali negdje gore Čedo sigurno puca od ponosa...
Bio je igrač Reala, ali...
– Da, tako je, kao da tnam je uvijek nedostajao taj jedan, presudni iskorak, kao da nas je, što bi stari ljudi rekli, netko urekao. Evo, sada smo ipak dočekali nešto što smo svi u obitelji toliko priželjkivali. Nevjerojatno je koliko nam svima znači Igorov dolazak u Dinamo. Veselili smo se naravno i kada je preuzimao drugu momčad, ali ovo je ipak nešto posebno, veliko – kazala nam je jučer u emotivnom razgovoru gospođa Sanja Jovićević, Igorova majka i udovica Čede Jovićevića.
Je li Čedo pred kraj svoga životnoga puta bio svjestan kakva će prilika uskoro biti ukazana njegovome starijem sinu, pitali smo gospođu Jovićević.
– Kad je već bio u agoniji, razgovarali smo pred njim o mogućnosti da Igor preuzme Dinamo. Tada, naime, nismo još bili sigurni. I moj muž se ozario, kimnuo glavom i podigao palac – kaže gđa Sanja.
Igor Jovićević prošao je težak životni put, u kojemu su se ispreplitali i veličanstveni, nezaboravni trenuci, kao što je bio odlazak u Real Madrid sa 17 godina, ali i silni pehovi i nesreće. Imao je gotovo sve što jedan vrsni nogometaš mora imati; talent, radišnost, profesionalnost, a opet kao da je neka komponenta nedostajala. Ili su ga sprečavali neki faktori na koje nije mogao utjecati, poput katastrofalne ozljede koljena iz 1995. godine koja ga je zaustavila u naponu snage.
Sa Sanjom Jovićević razgovaramo najviše o Igoru, ali kao prava, brižna majka uvijek ističe i mlađega sina.
– Naš mlađi sin Saša, 44-godišnjak, također je rođen u Zagrebu. Sad je tu, ali inače živi u Valladolidu gdje se bavi ugostiteljstvom. Dok smo živjeli u Velikoj Gorici, Faćo Daubegović vodio ga je u Radniku i tvrdio je da je talentiran. Ali Saša nije bio ambiciozan kao Igor, teško mu se bilo ustati i ići na trening. Bio je malo lijen za to – uz smiješak se prisjeća Cetinjanka Sanja Jovićević.
Kako ste 1991. doživjeli poziv Real Madrida?
– Kao veliko priznanje Igoru, ali uz dozu straha i respekta prema velikom klubu u kojemu su očekivanja golema. To je bila jedna sasvim nova dimenzija u odnosu na Dinamo, no Igor je oduvijek posjedovao izvanrednu sposobnost prilagodbe i vrlo brzo se uklopio u Realu. Bio je dobro prihvaćen, već za dva mjeseca svladao je španjolski, pa mu je onda bilo još lakše.
Na žalost, Igor nikada nije odigrao nijednu službenu utakmicu za prvu momčad Reala. Posrijedi je bila i igrica velikoga kluba, jer obitelj Jovićević je tek nakon nekoliko godina saznala da postoji klauzula po kojoj im klub mora isplatiti 1.8 milijuna dolara ako Igor nastupi za prvu momčad.
– Da, mi nismo znali razlog zašto nikako ne preskače tu jednu stepenicu koja nedostaje, zašto drugi napreduju, a Igor ne. To smo saznali tamo negdje 1995. godine, baš u vrijeme kada je Igor doživio ozljedu koljena igrajući za mladu reprezentaciju Hrvatske u Kijevu protiv Ukrajine. I ne znam što mi je bilo užasnije; saznanje da su mu popucali ligamenti ili trogodišnji oporavak, kada je zaista prolazio pakao – prisjeća se Sanja Jovićević i nastavlja:
– U tom nesretnom koljenu uvijek se ‘nešto događalo’ da ne može biti zdrav. U Madridu su mu dva-tri puta otvarali koljeno, tamo mu je za vrijeme operacije unutra ušla bakterija pa se inficiralo... Baš je bio veliki pehist. Jednom zgodom požalio se dr. Šojatu i on je, od svih liječnika koji su ga pregledavali i liječili, prvi ustanovio da Igoru raste kost u koljenu koju treba prepiliti da bi ga mogao skvrčiti.
Vratimo se veselijim temama, Igorovoj inauguraciji u Dinamu.
– Mogu reći da sam ponosna majka, kao što sam bila ponosna i dok je vodio Dinamo II. Ja Dinamo volim, Dinamo mi je u srcu, jer uz Dinamo sam od 1972. godine. No u prvom redu želim da moja djeca budu sretna, ispunjena, da rade posao koji vole. A Igorov posao je riskantan i stresan.
Dat će Dinamu zadnji atom
Možda više stresan za vas nego za njega?
– Pa znate li da moj Čedo nije mogao gledati Igorove utakmice? Njemu je bilo preteško gledati sina kako na klupi proživljava teške trenutke i kako reagira. Kad je vidio da se Igor živcira, Čedo bi poludio od brige i gasio je televizor.
A vi, kako ste vi podnosili sinove utakmice?
– Mogu gledati, sve ih gledam, na svim njegovim utakmicama sam bila. Psihički se pripremim za to i idem. Ići ću i sada na svaku. Mogu držati taj presing pod kontrolom. Njemu to puno znači, i to me raduje, i zato želim biti uz njega. Naravno, kada imate rezultat, sve je ljepše i ugodnije.
Je li vas strah?
– Ne mogu lagati i reći da sam spokojna. Strah me je. Ja imam vjeru u svoga sina, bezgranično povjerenje, znam da će Dinamu dati posljednji atom svoje energije i snage, najbolje od sebe. Ali, ali, ali... Nogomet je to. Publika, javnost, svi su nestrpljivi, a u nogometu se, ako dođu tri poraza zaredom, uvijek mijenja trener – zaključila je Sanja Jovićević.
