Lijepo je mjesto Dubrava. Nekih tričetvrt sata vožnje od Zagreba naći ćete idiličnu sredinu u kojoj nema žurbe, u kojoj ćete u savršenom miru popiti kavu u nekom od lokala u središtu mjesta koje je rijetko bogate povijesti. Niz je tu činjenica nedovoljno poznatih već i nekome u Zagrebu. Dubrava je, primjerice, nekada bila kraljevskim gradom, poznata je još od 1094. godine kada je nastala i Zlatna bula Bele IV., na to upućuje zapis u ispravi ostrogonskog kralja Felicijana kojom on svjedoči da je ugarski kralj Ladislav 1093./94. godinu osnovao Zagrebačku biskupiju i njoj poklonio posjed Dubravu. Tamo je okrunjen i Ivan Zapolja 1527. godine, crkva svete Margareta spominje se već 1269. godine, no razrušena je pa na njenim temeljima stoji obnovljena crkva iz 16. stoljeća. Lijepo je, dječji smijeh čuje se s više strana, igrališta za djecu nisu rijetkost i na njima je prilična gužva. Grad je to koji zna i čuva svoju povijest, i onu s početaka, i onu iz prošlog stoljeća i onu noviju. A ima i svjetske prvake.
– Oprostite, znate li gdje je streljana Pereglinovih? Trebala bi biti u jednoj kući, pitali smo u lijepom velikom lokalu u središtu mjesta. – Koliko znam, to vam je odmah tu, na katu one robne kuće preko puta. Ali čekajte da pitam gazdu, on će bolje znati – odgovara nam simpatična konobarica. Kuća sa strelištem gdje najviše vremena provode najbolji hrvatski samostrelaši ipak je malo niže u obližnjoj Radničkoj ulici. Ondje je dom Pereglinovih za koje će načelnik Općine Dubrava Tomislav Okroša reći da su njihovi uspjesi mjesto prometnuli iz gotovo anonimnosti do lokacije za koju se zna u svijetu.
– Ovdje u Dubravi izuzetno cijenimo SD Dubrava 1094. Zato je to streljačko društvo od općine dobilo najmoderniju streljanu s električnim metama – kaže nam Okroša. Vrijednost je streljane koja se, dakle, nalazi na katu nekadašnjeg robnog centra, oko pola milijuna kuna, u to doba bio je to iznos koji je odgovarao deset posto ukupnog budžeta.
– Iznos koji izdvajamo za sport povećali smo za 50 posto u zadnje dvije godine. Posebno smo ponosni što će se ovdje krajem godine održati finale svjetskog kupa i za žene i za muškarce, po 16 pojedinaca u obje kategorije. Imamo ukupno šest sportskih klubova, tri nogometna, rukometni, ribolovno društvo, dakako i streljačko. Moram reći da je ovdje nedavno nastala i milenijska fotografija Šime Strikomana s tisuću žena iz Hrvatske i Bosne i Herdgovine povodom borbe protiv raka dojke. Malo-pomalo, sitnim ali sigurnim koracima ovdje u Dubravi ide se naprijed – govori nam načelnik općine mjesta nedaleko od Vrbovca podsjećajući na snimanje kojim je Dubrava postala najmanjim mjestom u kojem je snimljena milenijska fotografija ružičaste vrpce. Bilo je to upravo ispred crkve svete Margarete.
– Streljački klub kao trener vodi Branko Pereglin, a osim što smo posljednjih 20-ak godina postali po njima tako poznati, još nešto – inzistira se da njegovi sportaši budu i školovani. Pereglini su naši Kostelići, uz Ivicu i Janicu Valentina i Domagoj su jedini koji su istodobno bili pobjednici Svjetskog prvenstva, a onda je tu i još uspješnih strijelaca – ističe ponosno Tomislav Okroša. Krenimo prema domu ponajboljih svjetskih samostrelaša. – Ovdje smo – javili smo se gospodinu Branku koji nas je čekao u lijepoj velikoj kući s dodatnom vrijednošću, uređenom streljanom na parceli iza kuće.
– Vidim vas s prozora. Budete došli gore – veselo je rekao. Već u predsoblju kuće Pereglinovih ponosno stoji potvrda rada dugog gotovo 40 godina.
– Mislio sam da će biti dovoljne ove dvije vitrine, ali čini mi se da ću morati postaviti još jednu. Koliko medalja? Samo malo... s ovim novima, mislim da smo došli do 34 zlatne sa svjetskih i europskih prvenstava kao sportsko društvo – kaže nam Branko Pereglin, trener SD Dubrava 1094, ali i suprug žene koja je riječ ‘samostrel’ uvela u medijski rječnik Branke Pereglin. Nevjerojatna je sportska karijera gospođe Branke – 11 puta prvakinja Europe, četiri puta prvakinja svijeta, ukupno je postavila 17 rekorda, što europskih što svjetskih.
– Ne znam točno zašto sam prestala. Čini mi se da sam naprosto osjetila zasićenje, ipak je to cijelih 20 godina u sportu samo sa samostrelom, još i više kada se zbroji i puška, u nekom trenutku naprosto više ne možete – kaže nam trofejna streljačica. – Pa ne vjerujem da sam baš toliki uzor djeci, da su zbog mene u streljaštvu. Ali dobro im ide, sretna sam kad vidim te medalje – kaže Branka Pereglin.
Uspjela je Branka jednom prilikom ovjekovječiti i stari mit o Williamu Tellu, u reportaži za jedan medij stradala je jedna – jabuka!
– Nije se raspala, strelica ide prebrzo, 60 m/s, iz jabuke su samo izašli sokovi, ne prsne kao što bi vam mogli sugerirati različiti filmovi. Ali vjerujte, to je teško, ako ne i nemoguće ponoviti.
Koncetracija i kondicija
Branka je, kaže, naprosto bila talentirana sportašica koja se našla u streljaštvu. Sve je bilo jasno kada je osvojila drugo mjesto na prvenstvu bivše države u Zenici. – Streljaštvo je dugo bilo prisutno u Vrbovcu, ali kako to biva, već kada se dogodi nešto poput stvaranja nove države, stvari se promijene. Tako je u Vrbovcu streljaštvo nakon 1990. godine malo jenjalo, a ispalo je da je ovdje doista uhvatilo korijena.
Nekada su brojke europskih zemalja bile znatno bolje, no sada preuzimaju azijske zemlje. Ne, doduše, i Kina jer njih u ovom trenutku zanimaju isključivo olimpijski sportovi. Mi jesmo sport prve kategorije po Hrvatskom olimpijskom odboru, ali nismo olimpijski sport. Nakon svakih Olimpijskih igara mjeri se gledanost i financije koje je neki sport potaknuo pa se procjenjuje treba li dodati još neku disciplinu nekoj obitelji sportova. Ako je hrvanje pred neko vrijeme gotovo otpalo, onda vam je otprilike jasno da su ti kriteriji dosta zahtjevni – kaže nam trener svjetskih prvaka u samostrelu. Hrvatska je na nedavno završenom 20. Svjetskom prvenstvu u Rusiji osvojila ukupno 12 medalja. Od toga su četiri otišle u Dubravu – Valentina Pereglin zlatna je, Ivan Borak srebrni u juniorskoj konkurenciji, Domagoj Pereglin srebrni, Oliver Mofardin srebrni u juniorskoj a Marijan Kajfeš sa ekipom zlatnu medalju. Ovdje treba pribrojiti i ekipne medalje, Hrvatska je ekipno najbolja i u ženskoj i u muškoj kategoriji, gdje su Valentina i Domagoj članovi reprezentacije. I još smo bili srebrni u kadetskoj kategoriji gdje je u momčadi Ivan Borak.
– Ako pogodim prve tri strelice, puno je lakše. Koncentracija je bitna, ali i opća kondicijska priprema. Kvalitetan trening od dva, dva i pol sata dnevno dovoljan je. Bavio sam se ranije i nogometom, ali samostrel je dovoljno ‘muški’ sport, za nogomet je sada rezervirana tribina. Ima još nešto, u samostrelu je napredak vrlo vidljiv pa je i motivacija puno lakša – kaže nam Marijan Kajfeš koji je u streljaštvu od 2006. godine, dok samostrelom gađa od 2008. Tako nekako i izgleda sportski put samostrelaša, počinje se s puškom, nakon koje se razvije afinitet za samostrel.
– Rekao bih da je samostrel malo konkretniji u smislu da kod puške staneš, ispucaš svoje, sudac prebroji te pogotke i to je manje-više to. Samostrel je kod pogotka konkretniji, gotovo opipljiviji. Stav je isti kao kod puške, ali postoje neke razlike, poput one da strijelac sam izrađuje strelicu koju ispaljuje – kaže nam Branko Pereglin. Samostrel field kakvim članovi SD Dubrava 1094. osvajaju medalje stoji oko dvije tisuće eura, težak je nekih šest i pol kilograma. Kao i u svakom sportu, i ovdje je važna kvalitetna oprema. Već pri prvom pozivu upozoreni smo od Branka Pereglina: – Do pol šest niš, svi vam rade – rekao je. Doista, Marijan je administrator u Hini, gotovo naš kolega.
– Nema problema, svi znaju čime se bavim, dozvoljavaju mi se odlasci na natjecanja. Čak je i zgodno, mogli smo objaviti odmah neke stvari s tih događaja – kaže nam.
Čekaju Olimpijske igre
Kako je samostrel zbog svih tih uspjeha sport prve kategorije, troškove natjecanja pokriva HOO. No to ne znači da su troškovi zanemarivi.
– Nije Rusija baš blizu pa i ne možemo baš automobilom. Jedno takvo natjecanje košta 200-tinjak tisuća kuna. Sponzori su rijetki, no i nismo mi u svemu tome zbog novca, mahom je to doista zbog sporta. U Hrvatskoj su uz Dubravu tu još i Veliko Trgovišće, Malinska s Krka te PGSD iz Zagreba. Dovoljno za pregršt medalja. Ivan Borak pri kraju je gimnazije. – Treniram od prvog razreda, bavio sam se rukometom, ali ostao sam u streljaštvu. Samostrel je kao sport baš muški, samo nema ozljeda. S kondicijom je lako, svaki dan, kad škola završi, do streljane mi treba šest kilometara na biciklu – kaže Ivan koji je siguran samo u jedno kada završi školu – da će ostati uz samostrel. Domagoj Pereglin jedan je poseban šampion. Osim što osvaja zlata, završio je Fakultet elektronike i računarstva te radi kod jednog od najpoznatijih svjetskih proizvođača igara, u Nanobitu. Ime nije pomagalo, uspio je zbog vlastitog programerskog znanja, morao je proći testiranje.
– Radim na razvoju najtiražnije Nanobitove igre “My Story”. Posao je dobar, ostaje mi dovoljno vremena za trening. Normalno da svi znaju čime se bavim, podržavaju. Koliko dugo? Ne znam, dok jednom ne osjetim da je vrijeme – kaže nam trofejni strijelac koji inače svira tamburu i gitaru. – Svirao sam i u tamburaškom orkestru Petar Zrinski. Manje je sada vremena, posao ostavlja vremena za samostrel i odlaske na natjecanja, ipak nešto manje za sviranje. Od streljaštva se ne mogu odvojiti, od 11. godine sam uz pušku, od 14. uz samostrel – kaže Domagoj. Valentina se nakon Rusije odlučila malo odmoriti. Zasluženo, zlata su tu. – Iako sam se paralelno natjecala i pištoljem i samostrelom, odluka je pala na samostrel zbog obaveza na fakultetu. A i ljubav je bila veća. Iako sam pucala i iz zračne puške i zračnog pištolja, na prvim OI mladih u Singapuru 2010. godine osvojila sam 12. mjesto, a na europskom prvenstvu 2012. brončanu medalju zračnim pištoljem. Nadam se da ću i na ‘pravu’ Olimpijadu, odnosno da ćemo postati olimpijskim sportom. Možda pomogne i što je sada u Rusiji bio najveći broj država na Svjetskom prvenstvu do sada – kaže Valentina koja se nije bavila drugim sportom. Streljaštvo je i privatno i obiteljsko zadovoljstvo. – Pa mama i tata i jesu ‘krivci’. Prvo sam natjecanje vidjela sa samo sedam mjeseci u Wiesbadenu. Sve to postane stil života, upoznate se i povežete s ljudima iz okruženja. Poseban je trenutak kada sam s mamom 2014. godine osvojila zlato na Svjetskom prvenstvu, ali je onda i pobijedila u pojedinačnoj konkurenciji, bila sam druga, ona, čini mi se, peta. Doma mora vladati pobjednička atmosfera, tada se ostvaruju rezultati – kaže Valentina. Jabuka? – Ha-ha! Nudili su se ljudi s jabukom na glavi. Sigurna sam da bih pogodila, ali ipak neću pokušavati – kaže Valentina.
