Zagrepčanka Zita Csoke (24), plavokosa djevojka koju možete sresti u središtu grada, i te kako je okusila čari Brazila. Živjela je i studirala godinu dana u São Paulu, bila je u Rio de Janeiru, Florianópolisu, Manausu, Fortalezi, Natalu, Salvadoru... Vratila se nedavno prepuna dojmova.
Plače se dva puta
– U Brazilu dva puta plačete, kad dođete i kad odlazite... Kad sletite iz Europe u São Paulo i vidite te nebodere koji se pružaju u beskonačnost, naš se Zagreb čini kao mali park. Svi automobili imaju zatamnjena stakla zbog pljačkaša koji su na motociklima, iznad glava vam lete bogataši koji sa svojih imanja u šoping u grad putuju helikopterima (!), a pokraj vas su na tlu većinom skromni ljudi – kaže Zita.
Zanimljivo je da u gradovima nema reklama, zabranjeni su jumbo plakati i velike svjetleće reklame na zgradama. Kafići i barovi nisu im dotjerani kao naši, ali su veseliji. Svi se međusobno druže, piju pivo, pjevaju... Na ulicama možete sresti šaroliko društvo.
– Tamo nećete vidjeti Chanelove torbice ili skupa odijela samo tako na ulici jer takvi ubrzo postanu žrtve pljačkaša. Njih nazivaju “isto chama atenção” jer na sebe skreću pozornost. U takvom okruženju umjesto izgleda vrednuju se ljudi, ideje i kvaliteta trenutka. Hodate s kreditnom karticom u čarapi, ovjerenom preslikom putovnice u džepu i s nekoliko reala. I kad se priviknete, riješite straha, počinete uživati. Optimizam im je glavna karakteristika, čak će vam i beskućnici reći da se osjećaju sjajno. Neobično, mi smo naviknuti na to da se često žalimo jedni drugima. S druge strane, mi smo puno obrazovaniji, znamo jezike, a jedan od njihovih problema je i što im javno školstvo, nažalost, nije dovoljno razvijeno.
Mogu li Hrvati tamo naći posao, koliko je naših preko bare?
– U godinu dana u Brazilu nisam upoznala nijednog Hrvata! Ima poslovica da su Isusove ruke otvorene cijelom svijetu, ali nikoga ne prigrle. Teško je tamo ostati jer štite svoje obrazovane radnike pa ne zapošljavaju olako strance i posao je izuzetno teško dobiti. A nedostaje im obrazovanih...
Bila je na stadionima, gledala često tamošnji kultni Palmeiras.
– To nisu isti ovi navijači koje vidimo danas. SP gledaju bogatiji slojevi, što je tužno jer si ovi koji zaista žive za taj nogomet ulaznice ne mogu priuštiti. Inače, poznat je pojam “kulturnog kanibalizma”, a oni u tome kao narod prednjače. Uzmu tuđe, pojedu, probave i stvore svoje. Nogomet je klasičan primjer, uzeli su ga od Engleza, a danas su upravo oni sinonim za taj popularni sport. Tako je i s ostalim, glazbom, arhitekturom...
A Brazilci, znaju li za nas?
– Većina zna. Mnogi su mi Brazilci tvrdili da su im Hrvatice najzgodnije na svijetu, a i Brazilke su me uvjeravale da su im Hrvati jako privlačni...
S krokodilom u ruci
Kako je bilo u Manausu? Što nudi taj grad?
– Tamo fascinira samo jedna stvar. Divovska Amazona. Nedaleko od Manausa pecala sam piranje, a mamac je bilo goveđe meso. Zanimljivo je što, kada piranju ubacite u lavor s vodom u čamcu, ta agresivna riba odmah postane bezopasna jer se ne može snaći u novom okruženju. Možete unutra gurnuti i ruku, neće vam ništa. Iz rijeke smo izvlačili i krokodile, kajmane, koji su dugi do 30 centimetara. Ako ga primite za vrat, neće vam ništa, možete se i igrati s njim...
>> Ola i Mandžo su bili heroji bitaka u Istanbulu i Beogradu, ovo mora biti njihov dan
Zanimljive informacije, pogotovo ovo o zaposlenju. Dobar članak, dajem 5.