Uspjeh nikad ne dolazi preko noći. Kad u nešto slijepo vjeruješ i držiš se svoga puta, mora ispasti dobro. Tako je i u slučaju Ivana Ljubičića. Dječak iz Banje Luke kojega su vihor rata i kriva nacionalnost u 13. godini odveli od kuće, ponudivši mu najteži put brzog odrastanja, neizvjesnom je stazom profesionalnog tenisa krenuo već u dobi od 14 godina trogodišnjim samovanjem u Italiji (Torino), daleko od roditelja.

Od prvih ATP bodova (Istarska rivijera 1995.) do sretnog završetka. Danas je Ivan Veliki, Ljubo nazionale, glavni arhitekt čudesnog uspjeha hrvatske reprezentacije, plasmana u završnicu Davisova kupa. I novi član svjetskog TOP-a 10, dosega koji je najavljivao još prije dvije godine. Premda su mnogi u ovom slučaju predlagali pomoć psihijatra. Formula uspjeha? Ivan nudi odgovor.
 U nesigurnim vremenima, nekako mi se proteklih godina najbolje činilo ulagati u sebe. Neki su kupovali nekretnine, ja angažirao nove ljude u svom timu, radio na svojoj igri, psihi i spremi. Bio je to rizičan potez, no na kraju se pokazao odličnim.

-Ove ste godine od turnira zaradili više od milijun eura.
 Teško mi je govoriti o zaradi, to o čemu govorite samo su prihodi, a ne izdaci  trošak za trenera, fizioterapeuta... Da ne govorimo da su to bruto, a ne neto iznosi. Nakon što završi godina, treba podvući crtu i odrediti pravu zaradu. U svakom slučaju, zadovoljan sam. Ne bunim se.

-Novac se ulaže ili čuva na knjižici?
 Ja sam profesionalac na terenu i svojim teniskim rezultatima zarađujem novac. A brigu o zaradi prepuštam profesionalcima. Uglavnom je riječ o ulaganjima.

-Jednom ste spomenuli da razmišljate o ulasku u medije, bilo putem vlasničkog udjela, bilo u nekoj drugoj varijanti?
 Tek mi je 26 godina i u naponu sam karijere, no sigurno da razmišljam i što će biti poslije. Sve me zanima, a mediji su samo jedna od brojnih opcija  da li bih tu nakanu ostvario u Hrvatskoj ili možda u Italiji, kao vlasnik nečega ili možda čak u ulozi komentatora. Sve je to još u priličnoj magli.

-Jeste li u posljednje vrijeme sami sebi priuštili neki veći dar, bilo je razloga.
 Obično to napravim, no sada nije bilo vremena za to. Putovao sam i igrao cijelo ovo vrijeme. Uletjeli su tek novi telefon i sat, za nešo veće nije bilo prilike.

-Najveći dio slobodnih dana provodite u poreznoj oazi Monte Carla. I dalje u unajmljenom stanu?
 Apsolutno, i tako će ostati do daljnjega. Naime, još nisam odlučio gdje ću živjeti nakon karijere. Možda se i vratim u Hrvatsku.

-Kolika je danas tamo cijena metra četvornog stana?
 Pa, nema baš puno stanova na prodaju. U mojoj zgradi, na primjer, ne nudi se nijedan. No, cijene idu u nebo, kreću se od 15 do 20 tisuća eura po kvadratu, što znači da bih za jedan stan od pedesetak kvadrata trebao izdvojiti između 800 tisuća i milijun eura. Ne, hvala, ipak se još ne osjećam platežno sposoban za takvu investiciju.

-Kako koristite slobodno vrijeme u Kneževini?
 Od sto dana kad sam tamo, 99 treniram i bavim se tenisom, no uvijek se nađe vremena i za druge stvari. Znam otići na piće s prijateljima ili se sunčati na plaži. Odem i na neke nogometne utakmice Monaca. Išao sam često dok je tamo igrao Dado Pršo, s kojim sam u dobrim odnosima. Danas idem rijetko, a i momčad ne igra najbolje. Bio sam i u kockarnici, no samo na piću. Ne mogu shvatiti nečiji poriv za kockom, to mi je potpuno stran osjećaj.

-Dogodi li se i koji susret sa slavnom osobom?
 U principu baš i ne. Naime, tamo ima iznimno bogatih ljudi, no njihova lica nećete vidjeti na naslovnicama časopisa ili na televiziji. Na Azurnoj obali najviše poznatih osoba ima u Saint Tropezu, gdje nikad nisam bio. Istina, upoznao sam princa Alberta koji je velik ljubitelj tenisa, i to je više-manje sve.

-Počeli ste igrati tenis tek sa devet godina. Znate li još za neki sličan slučaj?
 Ne, no možda ih je bilo  u teniskoj povijesti. Sigurno je da sam među prvih sto tenisača svijeta ja najkasnije počeo. Bio sam dosta aktivan kao dijete, fizički razvijeniji od vršnjaka i brzo sam sve nadoknadio.

-Sportski uzori?
 Nema previše dvojbi: Michael Jordan i Roger Federer. Na vrhu su liste zbog svoje osobnosti, ali i fantastičnih sportskih rezultata. Kad je Jordan igrao za Chicago Bullse, nisam propuštao nijedan susret. Stvarno je bio najveći. O Federeru ne treba puno govoriti, sjajan je sportaš i rijetko dobar dečko.

-Prvi auto i sadašnji auto?
 Bio je to plavi "ford focus", mislim da je to bilo 1999. godine. Danas vozim "mercedes" E klase koji sam kupio 2002. godine. Vozim ga po Hrvatskoj, no i na bližim turnirima po Francuskoj. Prošao je oko 70.000 kilometara.

-Ostaje li, osim tenisa, vremena i za hobije?
 To su kompjutori i knjige. Najčešće sam na kompjutoru, igram različite igrice, poput Nogometnog menadžera. Što se knjiga tiče, moj su favorit sva djela Wilbura Smitha. Lakša literatura. Njegov Bog rijeke je vrhunski. Glazbu baš ne slušam previše, jednostavno me ne vuče.

-U posljednje je vrijeme bilo dosta sumnji u namještanje teniskih rezultata, no nije bilo i konkretnih dokaza. Mislite li da toga ima na Touru?
 Siguran sam da na ATP Touru, dakle turnirima najviše razine, nema takvih situacija. No, nije isključeno da se to koji put događa na manjim turnirima poput Challengera. Mislim da su tu krive kladionice, a ne ti igrači. Mečeve u kojima pobjedniku pripada nekoliko stotina dolara pretvaraju u dvoboje u kojima se vrte tisuće dolara. I nisu tu toliko angažirani igrači koliko ljudi oko njih koji vrše pritisak. No, ja ne znam ni za jedan slučaj namještanja rezultata, bilo je sumnji i nagađaja, ne i bilo kakve potvrde.

-Koji su vam najbolji prijatelji na Touru?
 Greg Rusedski, Thomas Johansson i Mihail Južnji od stranih igrača, nekako sam s njima na istoj valnoj dužini. Naravno, tu su i Goran i Mario (Ančić nap.a), s kojima se redovito čujem.
Goranov je skorašnji nastup u finalu Davisova kupa privukao dosta pozornosti.
 Mislim da je odlično što će biti u sastavu, a uvjeravam vas da još može igrati odličan tenis. Vidio sam ga na treningu u Splitu, izgledao je dobro. Uostalom, zašto bi bilo drukčije, tek su mu 34 godine. Mlađi je od Agassija (35) koji još može igrati vrhunski tenis. Ne sumnjam u to kad kaže da je sada spremniji nego lani kada se opraštao u Wimbledonu.

-Goran i Mario veliki su navijači Hajduka. Za koga navija Ivan?
 Naravno, za Rijeku. Dugo sam živio u Rijeci, moj je izbor sasvim logičan. Nisam u Hrvatskoj, ne idem na utakmice, no to je moj klub.
Pratite li politiku, je li neka od političkih stranaka bila u kontaktu s vama i nudila suradnju?
 Uopće me ne zanima. Meni osobno nitko nije nudio ništa, no ne znam je li to radio preko mojih roditelja. No, moj bi odgovor uvijek bio ne. Ja ljude procjenjujem kao osobe, a ne po političkoj pripadnosti i idejama.

-Iz Banje Luke ste otišli 1992. kao izbjeglica. Jeste li je u međuvremenu posjetili?
 Bio sam samo jednom, prošle godine. Bio sam kod tete, a susreo sam se sa starim prijateljima iz škole. Bilo mi je super.

-Vaša je kuća još tamo?
 Na svom je mjestu, no drugi ljudi žive u njoj. Ne razmišljam o tome, ionako više nije naše.

-Najozbiljniji ste kandidat za hrvatskog sportaša godine, posljednji tenisač koji je to uspio bio je Ivanišević 2001. Što bi vam značilo to priznanje?
 To je velika čast, jako mi je stalo do toga. Značilo bi mi više i od ATP naslova. Usput, i teniska reprezentacija sigurno će dobro kotirati za momčad godine. Hrvatska je tradicionalno sportska zemlja, s puno velikih sportaša i biti prvi među njima bilo bi fantastično. Već sam dobio poziv za proglašenje zagrebačkog sportaša godine. Inače, u prosincu nemam običaj prekidati pripreme za novu sezonu, no rado ću se odazvati takvom velikom pozivu. Ako ga bude.