- Ja nisam zvijezda. Nisam se nimalo promijenio, otvoren sam prema svima – tako govori 26-godišnji Ivan Rakitić, dobitnik nagrade za najkorektnijeg igrača španjolske lige, dok djeca, žene i navijači uzbuđeno trče prema njemu s olovkom i papirom. S kapetanskom vrpcom Seville osvojio je lani Europsku ligu pa prešao u Barcelonu gdje dijeli svlačionicu s Messijem i ostalim najpopularnijim nogometašima današnjice. Rijetko kojeg igrača Španjolci tako vole kao njega. U Sevilli i dalje ima status legendarnog kapetana, u Barceloni ga neki od milja nazivaju Crackitić (crack, kolokvijalno – super), a za ostale je vrlo dobar i nadasve pošten igrač. Za razliku od mnogih u najboljoj ligi svijeta, uvijek pozdravlja novinare, pred koje staje bez obzira na rezultat. Hrvatska, obitelj i vjera uvijek su mu na prvom mjestu pa su stoga i nedavni božićni blagdani bili poseban doživljaj za našeg reprezentativca.
– Apsolutno, vrijednosti koje sam stekao u djetinjstvu u obitelji i danas me vode na nogometnom putu i kroz život. Svaki se dan ujutro i navečer molim Bogu – kaže.
:: Protekla godina bila je poput puta prema zvijezdama?
Teško je opisati osjećaje. Svaki dječak koji igra nogomet odrasta sanjajući kako će jednog dana osvajati naslove i igrati za veliki klub. Lani sam sa Sevillom osvojio Europsku ligu i osjetio što to znači za grad i navijače. A onda je uslijedio prelazak u Barcelonu, sve se odvijalo tako brzo, bilo je toliko izmiješanih osjećaja...
:: Kako ste se osjećali kada ste čuli da je Barcelona zainteresirana za vas?
U Sevilli sam bio sretan, a onda je došlo Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Zadnje što sam htio bilo je izazivanje pomutnje ili nekakvo komešanje u reprezentaciji koje bi ometalo pripreme za utakmice. Nisam htio da suigrači i ostali govore o meni, nego o prvenstvu. No sve se odvijalo tako brzo i zahvaljujući promptnom dogovoru Seville i Barcelone preko noći sam postao igrač katalonskog kluba. Telefonski sam im odgovorio da želim biti dio Barcelone. Naravno, nisam se ni u jednom trenutku premišljao.
:: Sigurno nije lako biti u momčadi gdje vam konkuriraju zvijezde poput Inieste, Xavija Hernandeza i Sergija Busquetsa? Iniesta je dobio nagradu za najboljeg ofenzivnog veznog lige, iako ste vi i Koke iz Atlético Madrida bili u konkurenciji.
Ja ne gledam tako na to. Moja je jedina misao da dijelim svlačionicu s njima i učim od njih, ne samo kao igrača nego i ljudi. Najbolji je primjer kapetan Xavi. On je gotovo sve osvojio, a i dalje je gladan trofeja. Način kako nas vodi, kako se ophodi prema ostalima, izaziva poštovanje pa ne čudi da mu momčad vjeruje. Da ne govorimo o stilu igre i onome što pokazuje na terenu. Osjećam se, dakle, posebno jer biti dio ovakvog kluba nije samo doživljaj u nogometnom smislu nego i u svemu onome što ga okružuje.
:: Igrači su vas, dakle, lijepo primili?
Naravno. A osim što nam je nogomet posao, u njemu treba znati uživati. Svaki dan ustajem sa smiješkom na licu govoreći si: "Fantastično, idem trenirati sa suigračima i dati sve od sebe". Mislim da sam time sve rekao. Iako su ondje globalne zvijezde, važni ljudi svjetskog nogometa, to su sasvim normalni momci.
:: Kakav je Messi?
Čudesan! On je najbolji igrač svijeta, još godinama može igrati na najvišoj razini i presretan sam što smo suigrači.
:: A trener Luis Enrique?
Svaki trener je drugačiji iako je moj posljednji u Sevilli, Unai Emery, sličan Enriqueu u načinu pripreme utakmica i treninzima. Vrlo je jasan u objašnjavanju svojih zamisli. Sve u detalje, baš ništa ne ostaje nejasno. Svi moji zadaci u njegovu konceptu ovise o suigračima. Moramo izgledati poput savršeno podmazanog motora – svi dijelovi moraju funkcionirati kako bi mogao raditi.
:: Koja vam je najdraža pozicija na terenu? I u Sevilli, ali i kod Nike Kovača, igrali ste na raznim mjestima.
Moja je jedina želja igrati ondje gdje sam potreban momčadi. Što je dobro za ekipu, dobro je i za mene.
:: Koji vam je trenutak bio najteži u karijeri?
U Sevilli sam bio slomio stopalo pa nisam mogao igrati pet mjeseci ili više. To mi je bila prva ozbiljnija ozljeda i jednostavno nisam mogao kontrolirati osjećaje. U tim teškim trenucima, kada sam doista bio zabrinut i nemiran, obitelj i ljudi oko mene davali su mi snagu kako bih prebrodio to teško razdoblje. Uvijek govorim kako su mi obitelj i bližnji najveća snaga.
:: Luka Modrić sada je teže ozlijeđen...?
S Lukom sam stalno u kontaktu, uvijek si poželimo sreću i vjerujem da će se što prije oporaviti. Iza njega su odlični nastupi, prije ozljede bio je u sjajnoj formi i to me veseli.
:: Ove sezone pridružio vam se u ligi i Mandžukić?
Onaj tko se dokazao u Bayern Münchenu može igrati i zabijati u bilo kojem klubu na svijetu. Drago mi je što se snašao u Atléticu. Vjerujem u njega! Iako smo protivnici na terenu i premda će se između naših klubova voditi velika borba za naslov prvaka, nas smo trojica veliki prijatelji te se veselimo svakom međusobnom susretu i nastupu za Hrvatsku. Prijateljstvo i Hrvatska čvrsto nas vežu.
:: Kako se pripremate za velike utakmice, recimo protiv njihovih madridskih klubova? Imate li poseban način prehrane?
Najvažnije mi je piti puno vode jer tijekom utakmice tjeram tijelo do krajnjih granica, a ovdje u Španjolskoj je iznimno vruće. Obično doručkujem lagano, popijem primjerice jogurt, tako da ipak nešto pojedem, ali da nisam sit. Ručak je ovdje u Barceloni prilično uobičajen – tjestenina, piletina ili riba – ali svakako to mora biti lagana hrana. A za večeru – opet lagana hrana. Omiljen mi je sushi! Inače ne jedem puno mesa, nikakve umake i bilo kakvu tešku hranu koja te čini sitim. To nije dobro za tijelo.
:: A kakvi ste u kuhinji? Španjolcima je glavna tema razgovora hrana.
Uh, ima trenutaka kada me supruga šutne iz kuhinje jer ona želi nešto pripremiti, ali i ja volim kuhati i pripremati obroke. Puno je stvari koje volim pa se onda obično igram. Otvorim, recimo, hladnjak i gledam što imam na raspolaganju pa onda pripremam različite stvari. Više ili manje ukusne, ha-ha.
:: Kako provodite slobodno vrijeme u Barceloni?
Istina je da mi igrači nismo baš uvijek u nogometu, no ja svaki slobodan trenutak provodim s obitelji, sa suprugom i kćeri. Tako je bilo i u Sevilli. Kod kuće se nekako najugodnije osjećam.
:: Ugodno se osjećate kad dođete u Sevillu gdje vas nisu zaboravili. U klubu kažu da ponekad navraćate na utakmice.
Sevilla će zauvijek biti moj grad. Od prvog kontakta s ljudima iz kluba stvorio sam jake osjećaje, a onda sam ondje upoznao i suprugu Raquel. Jednog bih se dana volio vratiti na jug Španjolske.
:: Nakon Maradone prvi ste stranac kojem je Sevilla dodijelila kapetansku vrpcu, a tamošnji nam navijači kažu da ste puno odgovorniji nego što je on bio?
Ponosan sam što sam ondje bio kapetan. Moja supruga i čitava njena obitelj oduvijek su veliki navijači Seville, a kada mi je dodijeljena vrpca, sreći nije bilo kraja. To je najveća čast koju sam doživio! Na taj način sam postao i odgovorniji, a čitava sezona, u kojoj smo došli do naslova Europske lige, bila je uzbudljiva. Naime, imali smo čak 16 novih igrača, ekipa je bila potpuno promijenjena, no svakim tjednom postajali smo ujedinjeniji, složniji, mogu reći da smo postali obitelj. Zato je taj uspjeh bio ogroman, pokazuje da je za pobjedu bitna momčad, zajedništvo, a ne pojedinac. Uvijek sam se smatrao samo kotačićem u momčadi, a tako je i danas u Hrvatskoj i Barceloni.
:: Gledatelji u Hrvatskoj prate vaše nastupe u Ligi prvaka. Što vam je ostalo u sjećanju iz prvog nastupa u tom natjecanju 2007. kad ste igrali za Schalke protiv Valencije?
Svaki nogometaš, naravno, sanja o igranju u tom prestižnom natjecanju. Tako je bilo i sa mnom. Tada sam baš bio prešao iz Švicarske u Njemačku, u ligu puno jaču od one u kojoj sam igrao. Utakmica nije išla onako kako sam zamišljao, izgubili smo sa 1:0. No urezala mi se u pamćenje...
:: Prije sedam godina prvi ste put obukli hrvatski dres, noseći nacionalni simbol svojih roditelja, iako vam je bio ponuđen i onaj švicarski. Kako danas gledate na te trenutke?
Nikada nisam požalio! Opet bih učinio isto jer je odluka bila ispravna. Presretan sam što branim boje Hrvatske. Odgoj kod kuće bio je ključan, uvijek smo razgovarali na hrvatskom jeziku. Zato sam se osjećao onako kada sam prvi put na terenu čuo hrvatsku himnu...
:: Naime, 2005. ste kao 17-godišnjak na Europskom prvenstvu u Italiji igrali za Švicarsku protiv vršnjaka iz Hrvatske.
Nisam bio siguran s koje strane trebam stajati. Kada sam čuo hrvatsku himnu, osjećao sam se drugačije nego kada sam čuo švicarsku... Danas sam ponosan kad istrčim u našem dresu.
:: Navijači u Hrvatskoj ostali su razočarani nakon ranog ispadanja na Svjetskom prvenstvu.
Uspjeh je što se Hrvatska natjecala s velikim zemljama, no, naravno, ne možemo biti zadovoljni jer imamo momčad za bolje rezultate. Htjeli smo proći grupu i, kada nismo uspjeli, zaboljelo nas je. No postajemo sve moćniji i moramo to pokazati u nastavku kvalifikacija za Europsko prvenstvo. Dat ćemo sve od sebe da unesemo radost u Hrvatsku i da se svi zajedno veselimo.
>> Neuer mi je prijatelj, ali sve nagrade moraju otići Lionelu Messiju!
>> Rakitić: Privilegija mi je dijeliti svlačionicu s Xavijem i sličnima
I zato ste danas pali kod R.sociedada 1:0 ?!