Wimbledon je Hrvatima – najdraži turnir. Umag je naš, tradicionalni, domaći, jubilarni... Ali priča se i ovdje pod Stella Marisom vrtjela o – Wimbledonu. Ništa čudno, svima je najdraži. Nema toga kome nije drag. Pa i Ivica Kostelić, kada je osvajao slalome u Wengenu, pokazivao je prstima, palcem i kažiprstom obje ruke, slovo W i vikao “W kao Wimbledon”.
– Ja sam osvojio skijaški Wimbledon – slavio je.
Na tribinama Umaga bio je pobjednik Wimbledona Goran Ivanišević. Tu je i gledao finale u kojem je njegov pulen Novak Đoković uzeo titulu.
– Evo, sad imam dvi titule! Dva Wimbledona – slavio je Goran nakon meča, pa dodao:
– A ko to još ima? Ka trener i ka igrač?! Boris Becker, ne znam ko još ... – kazao je pa u svom stilu dodao:
– Bolila me guzica za popi.dit. Pet sati ispred TV–a! – smijao se.
Posljednjeg dana turnira osvajač Dušan Lajović, dečko iz Beograda, pričao je o – Wimbledonu.
– Znam da moj susjed Novak Đoković nikad nije osvojio Umag. Taj mu trofej nedostaje. Sad ću ga moći zezati... Ma znate što? Ja ću njemu ponuditi neka on meni da trofej Wimbledona, a ja njemu ovaj Umaga. Onih ima koliko hoće, a ovaj nema – šalio se Lajović.
Pa kako i ne bi, ovo mu je bio prvi osvojeni turnir na Touru u karijeri. Slavi on i sad, dok vi čitate.
Vratimo se mi na Wimbledon. Uostalom, nismo se s teme ni pomaknuli. U Umagu se i stadion zove – po osvajaču turnira. Goran nikad nije osvojio Umag, ali Wimbledon je. I zove se – ATP stadion Goran Ivanišević.
Velika čast za Gorana
– Mogao se stadion zvati samo Goran. Jer u prvom finalu Umaga pobijedio me Goran Prpić. Eto, ili dva Gorana – smije se Zec.
Pitamo ga sjeća li se Arnolda Schwarzeneggera i njegova stadiona na kojem igraju nogometaši Sturma. Austrijanci su u Grazu stadion nazvali po njemu. Pa onda – skinuli ime. U doba kada je bio guverner Kalifornije, Schwarzenegger im se zamjerio i rekli su – skidaj. No, oni su nešto ćudljivi, stadion se zvao – Die Merkur Arena, pa UPC–Arena, tradicionalno je Liebenauer Stadion pa je bio i Stadion Graz–Liebenau...
– Ne znam što moram zgriješiti da mi maknu ime sa stadiona – smije se Ivanišević.
– Netko može odlučiti “Ma kakav Goran...” I staviti drugo ime. Vidjet ćemo. Velika je čast što sam dobio takvo priznanje. Iako, po meni je za turnir najzaslužniji Slavko Rasberger. I ako se stadion ne zove po njemu, tribalo bi tamo stavit bar jedan mali kipić. Jer, budimo iskreni, zahvaljujući njemu za Umag zna skoro cili svit... – kaže Goran.
Pamtimo ga po – lomljenju reketa. Čini li to i dalje?
– Ma ne... Ponižavajuće bi bilo lomiti rekete sad kad igram na Senior Touru. Sve starci, sijedi, deblji, spori... I sad mi lomimo rekete. Mislim da sam ja svoje rekete – izlomija. Ali svi pričaju o tom lomljenju reketa.
Ja ne vidim ništa loše u tome, jer ne možeš ništa drugo slomiti na terenu osim reketa. Ako je to u pozitivnom smislu, zašto ne? Dođeš, slomiš reket, uzmeš drugi, igraš dalje. Puno puta se preokrene meč u pozitivnom smislu. Ali sad... Ne, ne mogu više lomiti rekete, to bi bilo loše...
U Umagu je odigrao i hommage svojem finalu Wimbledona protiv Patricka Raftera, simpatičnog Australca, otvorenog, nasmijanog, koji je putovao čak 30 sati da odigraju meč. Dobio ga je Goran 6:4, 6:4, igralo se opasno. No Rafter više nije u formi. On danas kopa bagerom, pričao je kako ima novi Bobcat i uređuje okućnicu. Za tenis vremena ima sve manje.
Prijatelj s Ljubičićem
– Veselio sam se tom meču protiv Raftera. Baš jako. Jer toliko je sreće donijela ta moja pobjeda protiv Raftera ljudima oko nas, naravno i meni, da svi to pamtimo. Pa nema čovjeka koji ne zna gdje je bio kad je Goran igrao finale s Rafterom.
Sretan sam zbog još jedne stvari. Naigrao sam se tih ekshibicija. I ovo je trišnja na torti, ova s Rafterom. Nemam više protiv koga igrati, a da ispadne ljepše. I drago mi je da ne moram više dolaziti na ekshibicije... – smije se Ivanišević.
Kako će se nastaviti trenerska suradnja s Đokovićem, svjetskim brojem jedan? Jeste li već razgovarali o američkoj turneji?
– Razgovarali smo. Pričekat ćemo da se on odmori, pa ćemo vidjeti što dalje. Pričali smo, ne mogu reći da nismo. Vidjet ćemo – zagonetan je Goran.
Tu je u Umagu na tribini sjedio u istoj loži, zapravo u istom redu, s Ivanom Ljubičićem. Jedan vikend veliki rivali, treneri Rogera Federera i Novaka Đokovića, a već drugi tjedan – skupa i nasmijani.
– Čestitao je meni Ljubo čim sam ušao u Đokovićev tim. Pa kako i ne bi! Kao što sam i ja njemu čestitao kad je postao trener Federeru. Sritan je zbog mene. Pa kad te zove broj 1, to se ne odbija, toga nema... – kaže Goran.
Vaše prijateljstvo?
– Ljubo i ja veliki smo prijatelji. Napravio je velike stvari s Rogerom. Ali kad je Novak fokusiran, kad igra kako treba, nitko ga ne može pobijediti. Tako ja mislim. A i vidjeli ste u finalu Wimbledona...
Naslov članka je za q.