Sport je često sjajan dokaz da je izvorište i uporište mnogočega dobroga u našim životima upravo obitelj.
Teško je naći uspješnog sportaša koji je nešto napravio bez obiteljske podrške. Često je ona moralna, pa financijska, no imamo i slučajeva da su očevi bili više od roditelja – da su treneri.
>> Lovrenova urnebesna ljetna potraga za Vrsaljkom
Dva najsvjetlija primjera su Kostelići i Vlašići, a krenut ćemo od najtrofejnije obitelji koju smo dosad imali. Naime, u trofejnim vitrinama Kostelićevih, u njihovoj obiteljskoj kući u Gračanima, deset je Janičinih i Ivičinih medalja s olimpijskih igara, osam medalja sa svjetskih prvenstava te četiri Velika i 12 Malih kristalnih globusa.
Živjeli na snijegu i ledu
A sve se to dogodilo (i osvojilo) zahvaljujući vizionarstvu i nadnaravnoj upornosti glave obitelji Ante Kostelića, dakako uz logističku pomoć supruge, bivše rukometašice Marice.
Ono što je Ante uspio, a mnogi očevi-treneri nisu, jest da je skijanje i život na snijegu djeci usadio kao način života. Više su puta Janica i Ivica kazali da im očevi spartanski treninzi i bezbrojna ponavljanja nisu padali teško.
– Nama su skijališta bila naše igralište, a igru su nam predstavljali i ljetni suhi treninzi snage i brzine – znao je kazati Ivica.
Sličnu formulu primjenjuje još jedan skijaški tata, a riječ je o Amiru Ljutiću, ocu djece za koju se počelo šuškati da bi mogli stazama Ivice i Janice. Doduše, Amir je u sportskom odgajanju svoje djece otišao više u širinu od Ante Kostelića pa se mali Ljutići preko ljeta bave drugim sportovima, a najozbiljnije surfanjem. Obiteljski proizvod su i Blanka i Nikola Vlašić. Dvostruka svjetska prvakinja u skoku u vis i hrvatski nogometni reprezentativac.
Blanka i Nikola projekti su njihova oca Joška, prvaka Mediterana i hrvatskog rekordera u desetoboju. Tada 28-godišnji Joško Vlašić u Izmiru je 1984. osvojio mediteransko zlato sa 7956 bodova što u sljedeća tri desetljeća nitko nije nadvisio. No, puno više nego s tim zlatom Joško je obilježio našu sportsku povijest svojim potomstvom.
Odrastajući, Blanka je probala više sportova, pa tako i atletskih disciplina, no zbog njezine vitke figure i visoka rasta otac je procijenio da je za nju najbolji izbor skok u vis.
U atletiku je Joško trebao gurnuti i starijeg sina Marina, no njega je usmjerio na košarku u kojoj je ovaj platio danak ozljedama. Priznaje Joško da nikad sebi neće oprostiti što u njemu nije prepoznao desetobojca jer je Marin od sve njegove djece bio motorički najbolji. No, poučen time, Joško istu pogrešku nije ponovio s Nikolom.
>> Pogledajte i video: Vlašićev preporod u Moskvi
– Nikola je projekt koji je razvijan pažljivije od ostalih jer sam tada puno znao i ništa nisam prepuštao slučaju. Nikola je do Hajduka došao tjelesno i tehnički obučen, a na nogometnim trenerima bilo je da njegov potencijal razviju do kraja – objašnjavao je Joško.
Obiteljski projekt su i olimpijski pobjednik iz Rija Josip Glasnović i njegov brat Anton koji je bio europski i svjetski doprvak. A trofejnu braću stvorio je njihov otac Franjo, strastveni lovac i zlatar koji je zaradu od zlatarske radnje ulagao u sportski razvoj svojih sinova. Možda Josip i Anton sada od svojih rezultata pristojno žive, no dok nije bilo medalja bez obiteljskog novca nisu mogli puno.
– Sve što bismo zaradili supruga i ja ulagali smo u sinove. No, kako su se oni razvijali, tako sam se i ja uz njih trenerski usavršavao.
Glasnovići su nastupili na trima Olimpijskim igrama, ali nikad zajedno. Zapravo, u Pekingu 2008. Anton je bio trener Josipu (5. mjesto), a 2012. u Londonu Josip je bio trener Antonu (6. mjesto). Sada im je pak želja da obojica kao natjecatelji nastupe u Tokiju.
– Bilo je trenutaka kada su oni htjeli odustati i zato je bilo važno da ovaj koji se nije kvalificirao ide kao trener. Jer, da je jedan odustao, ovaj drugi više ne bi bio tako dobar jer su jedan drugome velika podrška – kaže tata Glasnović.
Primjer uzorne sportske obitelji su i Fantele iz Zadra. Tata Edo također je samouk tip trenera koji se razvijao uz svoje sinove. Edo je najprije Lošinjanina Igora Marenića nagovorio da se preseli k njima u Zadar kako bi ga u klasi 470 upario sa svojim sinom Šimom što se, s dva naslova svjetskih prvaka i olimpijskim zlatom, pokazalo sjajnim potezom. Nakon toga, tata Edo napravio je dvojac od svojih sinova, a Šime i Mihovil ove su godine postali svjetski prvaci u novoj disciplini (49er).
Cro Cop je sam svoj majstor
Obiteljski projekti, premda bez oca kao trenera, bili su i neki poznati naši tenisači počevši s Goranom Ivaniševićem. Njegov otac Srđan nije bio njegov trener, ali je bio uvijek prisutan i sve je bio spreman dati za uspjeh svog sina. U to ime Goranov otac prodao je kuću svojeg oca kako bi mogao namiriti troškove igračkog napredovanja svog sina, no kada se dogodio uspjeh, Ivaniševićevi su tu kuću otkupili natrag.
Obiteljski projekt bio je i Mario Ančić kojem je otac Stipe bio glavni logističar i financijer, baš kao i starijem sinu Ivi i kćeri Sanji. No, kada je shvatio da neće sve troje djece biti ono što on želi, nije inzistirao da nastave pa je tako Sanja završila dva fakulteta, a Ivo je postao teniski trener. Tenis je bio obiteljski projekt i za obitelj Majoli. Tata Stanko, taksist, ulagao je sve što je imao u teniski razvoj svoje kćeri Ive (pobjednice Roland Garrosa) i sina Dade (kasnije teniskog trenera).
Priča za sebe je pak Mirko Filipović koji je ostao bez svog oca s nepunih 20 godina, no upravo je tata Žarko (električar u Hrvatskim željeznicama) bio njegov uzor i motiv da uspije u sportu.
Vidjevši koliko voli borilačke sportove, otac je Mirku napravio rekvizite (vreću od pijeska, utege od željezničkih šina...) i to su bili začeci karijere kakvoj se nitko nije nadao. No, sve što je stekao, a stekao je borilačku slavu koju i s 44 godine još uvijek jako unosno naplaćuje, Cro Cop stvorio je sam. Država Hrvatska uložila je u njega tek ono malo putovanja u one dvije godine koliko se Mirko bavio amaterskim boksom.
a kako su roditelji usmjeravali svoju djecu da završe Harvard, Oxford, MIT,...............o tome ništa??