Ivano Balić, jedan od najbojih svjetskih rukoemtaša, napisao je priču o sebi za portal Europskog rukometnog saveza. U svojoj priči dotaknuo se nekih stvari koji nisu do sada bili poznate javnosti. Zanimljivosti iz života nekadašnjeg hrvatskog rukometaša pročitajte u nastavku.
O počecima:
Moji roditelji Žarko i Stjepanka bili su rukometaši. Već sada možete reći da moj put nije mogao voditi nigdje drugdje osim u sport. Obojica su igrali u Italiji, pa sam ja tamo proveo djetinjstvo, kraj rukometnog igrališta. No, na opće iznenađenje, rukomet nije bio moj prvi izbor. Kad smo se vratili u Split, moj rodni grad, kao i svaki klinac, prvo sam pokušao igrati nogomet u Hajduku. Nakon toga sam se okušao u vaterpolu, a sa 13 godina sam se učlanio u lokalni košarkaški klub. Zašto baš košarka? Mislim da sam dobio motivaciju nakon igranja s drugom djecom na vanjskom terenu u školi. Shvatio sam da nisam tako dobar i htio sam se poboljšati. Ipak, Jugoplastika je imala veliku ulogu. Ekipa s Dinom Rađom i Tonijem Kukočem bila je jedna od najvećih inspiracija svima, a posebno klincima u Splitu. Jugoplastika je bila ekipa iz snova, osvojila je tri uzastopna naslova prvaka Europe. Nekoliko godina kasnije, sa nekih 16 godina, paralelno s košarkom počeo sam igrati rukomet. No, ubrzo sam shvatio da mi najviše odgovara rukomet. Sve je počelo kada sam s prijateljem otišao gledati utakmicu između Splita i Metkovića, koji su tada igrali u Drugoj ligi. Tamo sam naletio na Matea Bokana, koji je bio suigrač mog oca. Mate je bio trener u Splitu i rekao mi je da dođem na trening i pristao sam doći. Zanimljivo, roditeljima nisam odmah rekao da sam počeo igrati rukomet. Kasnije su saznali.
O prvom rukometnom klubu:
U Splitu sam počeo igrati rukomet, svi to znaju, ali malo ljudi zna da sam svoju prvu registraciju kao igrač imao u Italiji. Moj otac je sklopio ugovor s Cassano Magnanom nekoliko mjeseci nakon što sam počeo igrati rukomet i otišao sam tamo igrati finale njihove omladinske lige u lipnju. Dobio sam nagradu kao najbolji igrač i time sam se vratio u Split. Split (Brodomerkur) je tih godina bio jako dobra momčad. Dvije godine zaredom bili su viceprvaci. Nisam puno igrao, ali sam stekao iskustvo. Nakon te dvije godine otišlo je puno igrača i uz malo novih, momčad su činili uglavnom domaći momci iz Splita, među kojima sam bio i ja. Tada sam počeo igrati sve bolje, polako gradeći svoj stil igre.
O Metkoviću:
Imali smo jaku momčad, puno smo trenirali i na neki način me vrijeme u Metkoviću pripremilo za ono što je uslijedilo kasnije u mojoj karijeri. Iz Metkovića me vežu lijepe uspomene prije nego što sam prvi put otišao u inozemstvo. U Metkoviću sam ostao još jednu sezonu nakon što sam s reprezentacijom Hrvatske osvojio zlato na svjetskom prvenstvu 2003. godine.
O odlasku u Španjolsku:
Moja najveća želja u to vrijeme bila je pridružiti se Portland San Antoniju u Pamploni. Saznao sam da obojica srednjih bekova odlaze, a da Jackson Richardson ostaje. Radio sam sve, zvao sve koje sam poznavao, samo da dobijem priliku potpisati za njih. Hvala Bogu, uspio sam. Tijekom svog rukometnog sazrijevanja imao sam samo jednog uzora – Jacksona Richardsona. Danas smo veliki prijatelji. Možete li to zamisliti? Mislim da je stvarno rijetko da imate uzora kojem se divite, gledate ga kako igra i jednog dana vam život pruži priliku da se igrate s njim i postanete prijatelji. Za mene je to jedna od najljepših stvari koje rukomet može dati: Prijatelji. Španjolci igraju drugačiji stil rukometa, imaju drugačiji pristup treninzima, opušteniji su i drugačije shvaćaju sport.Pamplona mi je jako pomogla u razvoju na mnogo različitih načina.
O broju 34:
Kad sam počeo igrati rukomet, dobio sam broj 3. U reprezentaciji je to bio broj 4, a kad sam došao u Pamplonu, bila su zauzeta oba ta broja i tada sam odlučio uzeti 34. I to je ostao moj broj do kraja klupske karijere.
O Ligi prvaka:
Portland San Antonio dao mi je četiri prekrasne godine igranja vrhunskih utakmica u Španjolskoj i Ligi prvaka. Nažalost, nikada nisam osvojio europski trofej. Najbliže tome sam bio s Portlandom. U sezoni 2004/05 stigli smo do finala nakon što smo završili prvi u skupini i usput eliminirali Ademar León, Barcelonu i Veszprém. U finalu? Ciudad Real s vrhunskim sastavom, među kojima su Hrvati Petar Metličić i Mirza Džomba, moji reprezentativci, te jedan momak koji je odlučio utakmicu – Arpad Šterbik. Jedino čega se sjećam iz te utakmice je zid na golu Ciudad Reala. Šterbik je bio nevjerojatan i ako mene pitate, on je jedan od najboljih, ako ne i najbolji vratar svih vremena. U svakoj ključnoj utakmici za Ciudad Real bio je igrač utakmice. I to je ponovio toliko puta u karijeri. Obje momčadi imale su sjajne igrače, ali on je bio taj koji je činio razliku. Mislim, zabili smo samo 19 golova kod kuće protiv njih. Neosvajanje EHF Lige prvaka za mene nije žaljenje. Naravno, bilo bi lijepo da sam ga osvojio, ali da budem iskren, danas pomislim na to kad netko to spomene. No, dok sam još aktivno igrao, naravno, to mi je bilo na pameti. Pogotovo tijekom posljednjih nekoliko godina moje karijere, jer sam znao da će uskoro doći kraj.
O reprezentaciji Hrvatske:
Biti olimpijac i osvojiti olimpijsko zlato je nešto posebno, ali uvijek ću najviše pamtiti zlato iz Portugala. To ću i dalje ponavljati. Mnogi bi rekli da je 2002. godina bila nesretna za nas, ali ako pogledate sve rezultate koji su uslijedili, sve te lijepe priče, rekao bih da je bila dobra stvar za nas. U Portugal smo otišli kao autsajderi, od nas nitko ništa nije očekivao. Znali smo da smo dobri, ali nismo mogli ni zamisliti što će se sljedeće dogoditi. Tamo je sve sjelo na svoje mjesto i ta zlatna medalja učvrstila je svaki uspjeh kasnije u svim našim životima. Mislim li da smo mogli osvojiti više medalja? Definitivno da. No, sad kad pogledam unatrag, sve je ispalo kako je trebalo ispasti. Znam da sam dao svoj maksimum, zadnju kap znoja, ne samo za reprezentaciju nego i za svaki klub u kojem sam igrao. Zaista mislim da je nevjerojatan uspjeh sve što sam napravio u karijeri i sve što je moja generacija dala rukometu, po uzoru na one prije nas. Opet, reprezentaciji jedino europski trofej nedostaje u kolekciji. Jednostavno nije bilo suđeno.
O povratku u Zagreb:
Nakon Olimpijskih igara u Pekingu 2008. vratio sam se u Hrvatsku, u Zagreb. Vrlo brzo smo se dogovorili i sve je bila zabava i igra dok se nisam ozlijedio samo mjesec dana nakon početka sezone. Ozlijedio sam leđa, čak mi je cijela karijera i normalan život bio pod znakom pitanja. Zagreb je imao sjajnu momčad, zamalo smo došli do željenog cilja. U moje četiri godine igrali smo dvaput četvrtfinale i u oba izgubio od Kiela
O povratku u Španjolsku:
Zagreb mi nije produžio ugovor jer su nakon te četiri godine otišli u različitim smjerovima. Vratio sam se u Španjolsku, to je bila moja želja. Dobio sam poziv od Talanta Dušebaeva da mu se pridružim u Atlético Madridu i ubrzo smo se dogovorili. To je bila zadnja godina tog kluba. U prvih sedam dana priprema Šterbik je otišao u Barcu, José Hombrados se ozlijedio i ostali smo bez vratara. To je nešto što je obilježilo tu sezonu u klubu. Bio je to početak kraja za veliki klub kakav je Atlético Madrid. Na kraju te sezone već sam razmišljao o mirovini. Nisam bio siguran trebam li to učiniti ili ne, ali u isto vrijeme ljudi iz Wetzlara bili su uporni i na kraju sam popustio i preselio se u Njemačku.
O kraju karijere:
Posljednjih šest mjeseci u Wetzlaru shvatio sam da je vrijeme za kraj. Moje tijelo nije moglo pratiti ritam i trening. Mirovina mi nije teško pala i već sam znao što želim raditi u životu nakon nje. Znam da ako sam želio uživati u životu i moći se igrati sa svojom djecom bez ikakve boli u tijelu, morao sam prestati. I znate, obitelj vam daje stabilnost i na terenu i izvan njega. Njihova sreća dodatni je faktor u svakom vašem koraku kroz karijeru. Oni su vaša zvijezda vodilja i danas ne mogu biti ponosniji na svoje sinove Dinu i Viga, te kćer Nolu.
O radu u HRS-u:
Kako se bližila moja mirovina, sklopio sam ugovor s Hrvatskim rukometnim savezom za rad s mladim generacijama u Hrvatskoj. Rad s djecom nešto je što sam oduvijek želio raditi i oduvijek sam želio biti mentor, kao stariji brat tim mladim igračima. Jer znam koliko mi je bilo teško kad sam bio mlađi i koliko mi je značilo kad su uz mene bili stariji igrači. Uvijek sam vjerovao da je rad s djecom važniji posao od trenerskog posla kad svi odrastu. Da im pomognemo, da im usadimo prave temelje i vrijednosti. Za mene je super ako samo jedno dijete od njih 100 posluša vaš savjet. Danas je lakše utjecati na mlađe generacije i informacije se mogu dostaviti puno prije. Ali mislim da smo sport više živjeli u prošlosti. Imam osjećaj da mlađe generacije ne zanimaju prošlost svog sporta, ljudi koji su kročili ono što je rukomet danas, i ne samo u rukometu. Ne inspirira li vas povijest da postanete dio toga za 20 godina? Znao sam da to želim. Zato sam s Petrom Metličićem osnovao i školu rukometa u Splitu, kasnije radio na mnogim rukometnim kampovima, preuzeo poslove koordinatora mlađih dobnih kategorija u savezu
Savjet za kraj:
Ne uzimajte obrazovanje zdravo za gotovo i krenite putem koji je dobar za vaš napredak. Kad bih se mogao vratiti u prošlost i upoznati sebe mlađeg, imao bih mu samo jedno reći: Bio si dobar!
Sve što je napisano i što je izrekao Ivano Balić, sve je to poznato. Ide nova era hrvatskog rukometa gdje barem do završetka slijedećeg velikog natjecanja, tj. 28. siječnja 2024. godine neće biti mjesta za Ivana Balića, neće biti mjestaa ni za Linu Červara, a vrlo je vjerojatno ni za Domagoja Duvnjaka. To su trojica velikana kojih neće biti u hrvatskom rukometu do 28. siječnja 2024. Balić se nije nakon karijere uspio izgraditi kao trener, Lino Červar ima 73 godine, a Domagoj Duvnjak bi izgubio u utrci na 80 metara od Zlatka Vujovića. Ovaj komentar nije nepoštivanje medalja i postignuća Červara, Balića i Duvnjaka, već je usmjeren na rješavanje nepotrebnih balasta. Balić se možda bude izgradio kao trener, nitko ne kaže da ni Duvnjak ne može svoju fizičku spremu dovesti na razinu da za 12 minuta istrči 3100 metara, tko kaže da Lini Červar ne može izdati knjigu o Jakobovim kapicama u Novigradu, ali gotova je priča koja se vezivala uz Červara, Balića, Golužu, Babića, Duvnjaka, Nenu Kljaića, Veselina Vujovića, Ivicu Obrvana. Jedini koji od 1987. godine tu stoji, koji ima škare i platno je Zoran Gobac. Jedino Zoki ima znanja i umijeće ove nabrojane hraniti kao što se hrane mali miševi! Eto, svi ovi nabrojani, osim Gorana Perkovca su mali miševi koje je Gobac hranio sve ove godine. Ok, Neno Kljaić nije u toj grupi jer je materijalno neovisan, i Goluža ima svoj novac, svi imaju za burek i jogurt, no jedino se u čitavoj priči pita Zokija.