Dominik Livaković je jednostavno drukčiji, ruši priču o prototipu prosječnog nogometaša. I kad je griješio, nije pobjegao od mikrofona. A pogriješio je teško u dva prošla derbija koja je Dinamo izgubio, i od Hajduka u Maksimiru i od Rijeke na Rujevici.
I u tako teškim trenucima izašao je pred javnost i rekao:
Subašić mu je velika podrška
– Pogriješio sam, kriv sam i ispričavam se.
To nam je rekao nakon poraza na Rujevici, nije se sakrio na zadnje mjesto plavog autobusa iako mu je bilo teško. I nakon ta dva poraza pisali smo što je činiti tadašnjem treneru Mariju Cvitanoviću i treneru vratara Silviju Čavlini – stati iza svog golmana i podići ga.
Doduše, nije Cvitanović dugo imao prilike raditi na tome jer je nakon poraza od Lokomotive dao ostavku, no novi trener Nikola Jurčević, čim je došao, jasno je dao do znanja – Livaković je naš prvi golman.
I ta vjera u tek 23-godišnjeg golmana koji već ima gotovo 170 seniorskih utakmica iza sebe vratila je plavima sve s kamatama. Taj isti Livaković briljantno je branio u derbiju na Poljudu, u užarenoj atmosferi, spašavao plave kad je trebalo spasiti. Ako je Gavranović bio junak u napadu s dva pogotka, onda je Livaković ‘zabio’ barem četiri svojim obranama.
– Ja junak? Kao i Mario Gavranović, tako sam i ja uz momčad kada je potrebno. Svi smo mi jedno. Svatko je junak jedne utakmice – kazao je nakon susreta Livaković.
Plavi su se tako konačno opametili i stali iza jednog golmana, prestali su lutati i stalno posezati za novim rješenjima. Sad imaju 23-godišnjeg vratara koji je uz to jako iskusan.
Golmansku je školu krenuo pohađati u svom Zadru iz kojeg je ponikao i Danijel Subašić, Livakovićev prijatelj i uzor s kojim se često čuje.
– Pogotovo razgovaramo nakon mojih grešaka, on mi je velika podrška – kazao nam je Dominik više puta.
Tješio vratara Hajduka
Sad mogu porazgovarati, ali samo da vratara Dinama bivši vratar Hajduka i sadašnji čuvar mreže Monaca nahvali. Sa 17 se godina Livaković preselio u NK Zagreb i tamo nastavio školovanje kod legendarnog Dede Nježića. Uz to je dobio brzo priliku stati na gol prve momčadi. Dinamo ga je kupio 2015., a Dominik je ostao braniti do kraja sezone u Zagrebu. I sad je već skupio 60 utakmica za Dinamo, legitimni je kandidat za odlazak s reprezentacijom na Svjetsko prvenstvo u Rusiji, vjerojatno jedini iz Dinama u našoj A vrsti, ako izbornik Dalić ne povede nekog drugog, a možda Livakoviću priključi još kojeg plavog, ponajprije Bornu Sosu. No to je sad druga priča.
Kako bilo, Livaković je vratio mir, čudesno je skidao zicere igračima Hajduka, tek je jednom ‘zaplivao’ u prazno kod ubačaja.
Livaković nema nekakve posebne rituale prije utakmica. Zapravo ima jedan, koji mu donosi psihološku mirnoću:
– Malo porazgovaram s pokojnim didom i pomolim se.
I bio je Livaković vrlo miran kad je trebalo biti miran, ali s refleksom mačke. I nakon te velike pobjede ostao je normalan dečko, svakako mu ide na čast to što je nakon pobjede otrčao za mladim vratarom Hajduka koji je plakao i pokušao utješiti Karla Leticu kojem je poraz Hajduka teško pao.
Miran je, nije poletio nakon ove značajne pobjede, pobjede koja je širom otvorila put prema naslovu prvaka, osam bodova plavi teško mogu prokockati, pet je kola prije kraja, a Dinamu treba još samo sedam bodova iako će taj Livaković i u ovoj pobjedničkoj atmosferi opet reći – ništa nije gotovo.
livakoviću bravo za karakter i ljudskost, a kvaliteta nikad nije bila upitna...samo hrabro, i za par godina bit ćeš prvi golman reprezentacije