U privatnoj dvorani Mirka Filipovića već tjednima se za svoju sljedeću borbu priprema jedan samuraj. Satoshi Ishii (30), još uvijek najmlađi teškaški olimpijski pobjednik u džudu, odavno je napustio tatami i po svijetu traga za znanjima koja bi mu pomogla da postane jedan od najboljih MMA boraca svijeta.
U toj potrazi odlučio je doći i u Zagreb i to kod čovjeka koji ga je dvaput brutalno pobijedio. – Tijekom 2014. dvaput sam se borio s Cro Copom i oba puta izgubio.
Prvi put zbog udarca laktovima u glavu, a drugi put zbog njegova slavnog high-kicka. A zapravo je sve predodredila njegova nevjerojatna tjelesna pripremljenost, uništio me svojom kardio pripremljenošću.
Prije tih borbi imao sam osam pobjeda zaredom i bio sam pun samopouzdanja, a onda sam shvatio da još puno moram učiti. Zato sam i poslao Cro Copu e-mail sa željom da me podučava. Takvu istu zamolbu nije poslao i Fjodoru koji ga je također brutalno pobijedio.
Cro Cop je bolji...
– Za borbu s Fjodorom nisam bio spreman, bila mi je to tek sedma profesionalna borba, no kako me on prozvao, ja nisam mogao reći “ne”. Premda sam bio uplašen, bez dovoljno iskustva, u japanskom mentalitetu nema “ne”. Imao sam 97 kg, a Fjodor oko 110 kg pa me nokautirao. S obzirom na to da se s obojicom borio i da prati tu scenu, tko je danas bolji borac? Cro Cop ili Fjodor?
– Cro Cop je bolji. I onda je jače udarao nego Fjodor koji pak radi izniman pritisak na protivnika. Danas bi u njihovoj borbi pobijedio Mirko jer je spremniji, jer živi spartanski. Na Satoshijevu sreću, premda nije sklon trenerskom poslu, Mirko je na molbu pozitivno odgovorio.
– Kada sam vidio s kakvom je dominacijom osvojio Rizinov turnir u 43. godini, poželio sam vidjeti kako to Cro Cop trenira, kako se motivira za treninge s kojima se dovodi u tako superiorno kondicijsko stanje. Želio sam da me Cro Cop poduči mnogočemu, pa tako i tim udarcima laktovima s poda koje nitko ne radi tako dobro. Podučio me Mirko i niskim i srednje niskim udarcima nogom, kao i boksačkim tehnikama, odnosno ulaznim kombinacijama, a to je taktika s kojom lakše mogu doći do klinča da bih primijenio ono u čemu sam kao džudaš najbolji, a to su bacanja. Cro Cop ima jako dobro razrađen sustav treninga, a i ponudio mi je jako dobre suvježbače kao što su Saša Milinković i Ante Delija, a ponekad dođe i najbolji srpski borac Darko Stošić. Zbog svega toga trenutačno se osjećam najsretnijim japanskim borcem. Prije Zagreba, Ishii se za svoje borbe pripremao u Nizozemskoj.
– Tamo sam već dvije i pol godine, čak sam i kuću kupio. No, tamo sam uglavnom sparirao, a jako malo radio na tehnici, pa sam shvatio da je to krivi način i zato sam zamolio Cro Copa da postane moj trener. Ja ne volim prijateljski odnos u poslu. Ja sam stara škola borca i volim imati nekoga tko će me kontrolirati u treningu i koga ću slijediti. Dosad nisam imao takvog trenera, nekoga tko bi me obuzdao u količini treninga. Ja volim puno trenirati, no ni to nije uvijek dobro, pa sam se znao i ozlijediti. Štoviše, u Nizozemskoj sam imao sparing-partnere koji su me pokušavali ozlijediti, što ovdje nitko ne čini.
Čini se da mu se Zagreb kao grad jako sviđa.
– U Nizozemskoj je preko zime stalno kišno, pa mi se sviđa ovdašnja klima, ali i ljubaznost vaših ljudi. Kad god nekoga nešto pitam na ulici ili u trgovini, svi mi hoće pomoći. Bez obzira na to što ovdje još nisam vidio ni jednog Kineza, Korejca ili nekog tamnoputog, čini mi se da ljudi ovdje nisu diskriminativni. S Mirkom sam jedan dan otišao u Pulu, gdje me oduševio Kolosej iz rimskog doba, a na svoj slobodan dan sam otišao do Plitvičkih jezera i vidio prirodu čija ljepota oduzima dah.
Na Plitvice je išao svojim automobilom.
– U Zagreb sam došao Passatom koji sam kupio u Nizozemskoj.
Kako to da ne vozite neki od japanskih automobila?
– Nisam ja lud za automobilima. Meni je važno samo da se ne kvari i da malo troši.
Kad smo se dogovarali za mjesto gdje ćemo obaviti intervju, očekivali smo da će nam reći da dođemo u neki od zagrebačkih japanskih restorana, no završili smo u “Paprika Gyrosu”.
– Već dugo živim izvan Japana i ne nedostaje mi japanska hrana. Prije Nizozemske, živio sam dulje od dvije godine u Los Angelesu. Inače, od ovdašnje hrane najviše mi se sviđaju ćevapčići s lukom koje si, katkada, u svom iznajmljenom stanu i sam spremim. Kada se nakon borbe s Heathom Herringom vratim u Hrvatsku, možda i ovdje kupim stan. Imam kuću u Nizozemskoj i stan u Tbilisiju, kamo povremeno odem odraditi neke džudaške seminare. Navikao se, čini se, Satoshi i na samački život.
Sin nosi ime samuraja
– Iza mene su dva braka. Prvi od godinu, a drugi od gotovo tri godine. Nažalost, ni jedna od supruga nije razumjela moj stil života i nije bila spremna živjeti izvan Japana. Iz svog drugog braka, s vrlo popularnom japanskom pjevačicom, ima dvogodišnjeg sina. – Sin živi s majkom u Osaki i on mi najviše nedostaje. Dao sam mu ime Musashi, po velikom japanskom samuraju iz 17. stoljeća.
Jednog Musashija, prije 18 godina, pobijedio je Cro Cop, o čijem nam je legendarnom statusu u Japanu svjedočio i Satoshi:
– Ja sam kao klinac obožavao gledati K-1 i Pride borbe, a u njima je Mirko dominirao. Moji prijatelji i ja obožavali smo ga zbog njegova high-kicka, a meni je uzor i do današnjih dana. Osim toga, jako mi se sviđa i Mirkov nadimak. Sviđa mi se što nije imao potrebe da sebe nazove “Kostolomcem”, “Ubojicom” ili nekako slično već vrlo pamtljivo Cro Cop. Satoshi nema nikakav borilački nadimak.
– Borilački nadimak nemam jer ga ne trebam, no kod Mirka sam u dvorani zaradio nadimak. Pitao me Cro Cop kako se na japanskom kaže “kako si” i kada sam mu odgovorio “choshi” sada me svi u dvorani zovu “Ćoši”. Raspitivao se Satoshi kod Mirka kako se što izgovara na hrvatskom, pa ga je tako pitao i kako se kaže “doviđenja”. S obzirom na to da svatko tko stupi u Cro Copov krug bliskih ljudi mora proći neku vrstu inicijacije, izvjesna nezgoda dogodila se i Satoshiju.
Stalno mi prodaju fore
– Mirko i ljudi oko njega desetak su dana na kraju treninga govorili “jabijebo”, a meni su rekli da do znači “doviđenja” pa sam i ja to počeo govoriti kada bih odlazio s treninga. Tako sam jednom u restoranu to isto ponovio, doduše ne osoblju ni gostima nego Mirku koji je bio s druge strane telefonske veze, no svejedno sam izazvao pozornost nazočnih. Na koncu su mi dečki, uz puno smijeha, otkrili što to znači pa je, moram priznati, i meni to bilo smiješno kako su me nasamarili. Mirko mi stalno prodaje fore, no ne ljutim se ja na to.
No, nimalo nije smiješno to što je Satoshi proživljavao u svom sportskom internatu i sportskoj školi.
– Ja sam iz Osake i moji roditelji još uvijek žive tamo, no već kao 15-godišnjak preselio sam se u Tokio u sportsku školu. Živio sam u internatu, u posebnom režimu. Ustajali smo svaki dan u 5.30 da bismo prije škole napravili trening. Nastava bi trajala od 8.30 do 15 sati, a već u 16.30 počeo bi novi trening i to u trajanju od četiri sata. Do 21 sat morali smo biti u internatu. Tako sam živio tri godine.
Premda mu je to donijelo naslov olimpijskog pobjednika u Pekingu 2008., neki aspekti japanske asketske discipline baš mu se i ne sviđaju.
– Sjećam se da za vrijeme treninga ni vodu nismo smjeli piti, a kada bi netko nešto pogriješio, trener bi nas tukao onim pojasom kakvim se koriste dizači utega. Osim toga, kada bih se na treningu borio s nekim starijim, taj bi me gušio do kraja. Pustio bi me, ne kada bih tapkao, nego kada bih se onesvijestio. U mojoj zemlji u odgoju sportaša previše je pritiska na mlade ljude.
Nije mu se svidjelo ni to kako su mu diktirali nastavak karijere nakon osvajanja zlata na OI u Pekingu.
– Govorili su mi da moram ići u taj i taj klub sponzoriran od te i te kompanije, no ja to nisam htio. Odlučio sam stoga otići u profesionalce znajući da mi više nema povratka u džudo jer tu je Međunarodni džudaški savez vrlo striktan. Ja mislim da moraju tri godine proći od profi borbe da bi se mogao ponovno boriti kao džudaš amater. Zbog toga je otpala ideja da nastupim za SAD na Olimpijskim igrama. Imam njihovu zelenu kartu i ove godine mogu dobiti američku putovnicu.
Koliko je džudo popularan sport u Japanu s obzirom na to da je riječ o njegovoj postojbini?
– U olimpijskoj godini je, rekao bih, najpopularniji, a izvan toga prednjače bejzbol, nogomet, golf, tenis i sumo. Da, sumo je i dalje popularniji nego džudo, no ja taj sport baš i ne volim jer katkada krivotvore borbe.
>> Kakva bomba! Cro Cop se želi ponovno boriti, izazvao je Fjodora Jemjeljanjenka!
Uostalom "tkonebijebo"?Jesam sad upotrijebio nedopuštene riječi admine?Spoijo sam ih kao i vi i sada više nisu nedopuštene !Ili ipak za vas jesu dopuštene,a za mene nisu,jer,eto,ja sam prostak !