Aco Petrović se jedno tri puta vraćao na Ciboninu i još dva puta na izborničku klupu. U nekom od mandata čekao ga je u Euroligi grčki klub koji je vodio Dragan Šakota, jedan iz niza srpskih stručnjaka koji su osamdesetih radili u hrvatskim klubovima. Na pitanje po čemu pamti Šakotu, Petrović je kao iz topa ispalio: “Po tome što me ispratio iz Cibone i umjesto mene doveo Nebojšu Bukumirovića!” S razlazom, a još više s Draženovom pogibijom, dvije su košarke otišle u suprotnim pravcima, a tko je uspješniji, nije potrebno ni analizirati. Srpski treneri i igrači više nisu novost u Hrvatskoj, ali nekako je baš ovaj dolazak relativno neafirmiranog beogradskog stručnjaka Vladimira Jovanovića (36) ponajviše zatresao sportsku javnost ili bar zaljuljao Toranj koji je već godinama u takvom snu da ga je i trebalo zaljuljati.
Mladi Beograđanin svakako iza sebe ima dobar lobi kad je preporučen i Ciboni i već prije za stožer novom srpskom izborniku Kokoškovu, inače prvaku Europe sa Slovencima. Ako je zaista riječ o jednom od najtalentiranijih mladih košarkaških stručnjaka u Srbiji, onda ta priča, pružimo li joj šansu, može ispasti bolja od one kad je Cedevita svojedobno platila ime i slavu Bože Maljkovića samo da bi se uvjerila kako je trenerski velikan prilično ostario te se s više elana vraćao u prošlost pričajući o Kukoču i Rađi nego o novim izazovima. Na kraju je i na prilično čudan način nestao iz Zagreba. Jovanović je u odnosu na Maljkovića nepoznat, ali pun motiva i energije, a ona je i u Mourinhovim zapisima navedena kao ključ uspjeha. Možda zvuči paradoksalno, ali mladom je Jovanoviću Cibona šansa karijere jer sve što napravi može mu biti samo preporuka za dalje. S obzirom na ono što smo posljednjih sezonu i pol gledali od Cibone, teško da i može zabrljati. Ne prejudicirajmo, ali maknemo li na stranu političke odnose, činjenica je da je posrnuli velikan doveo trenera iz izrazito košarkaške sredine koja gotovo svake godine istom brzinom izbacuje nove igrače i dokumentarce na temu svojih uspjeha u igri pod obručima i u kojoj je konkurencija za posao do te mjere zaoštrena da je čak i predsjednik države upisao akademiju za košarkaškog trenera! I već položio prvi ispit...
Naravno da na Balkanu teško išta može proći bez sumnjičavosti, pa je i Jovanović dočekan s pitanjima u stilu “tko te šalje i zašto?”, dolazi li kao skaut Kokoškova, pa je li u pitanju trojanski konj Zvezdina šefa Nebojše Čovića koji je crvena krpa za skoro sve u ABA ligi osim za Cibonu, a koji je jednom prilikom priznao da bi nestankom te lige uz Srbiju samo Hrvatska još mogla složiti ozbiljno domaće natjecanje.
Prije nego što toljagom opalimo svakoga tko skoči s potpitanjem “a zašto ne hrvatski trener i zašto baš iz Srbije”, možemo nakratko i okrenuti stvar te se zapitati kad će neki naš nogometni trener dobiti poziv od tamo budući da smo zemlja svjetskih doprvaka? Dobio je samo Prosinečki, ali za njega će se u Beogradu izgovoriti da je “prvo zvezdaš, a tek onda Hrvat”. Već kad je htio za pomoćnika uzeti Fabijana Komljenovića, stigla je poruka tadašnjem predsjedniku kluba: “Alo, jedan je dovoljan!” No, to je već njihov problem što navijači određuju tko ne može doći i novi Cibonin trener s time zapravo nema ništa.
Jovanoviću je, kažu, u ruke predana čak i jedna od talentiranijih generacija vukova u posljednje vrijeme, ali koja često trpi negledljive batine gubeći i s rekordnim razlikama. Koja se pouka može izvući na -40? Za Cibonu već dugo nisu sila samo Zvezda i Partizan već i Mega, Mornar iz Bara, Igokea iz Laktaša... Novom treneru možemo poželjeti samo dobre uvjete za rad i ravnopravan tretman u svim natjecanjima. Što više pobjeda, manje će se pričati zašto on. U slučaju neuspjeha vodstvo Cibone suočit će se, ni manje ni više, s istim pitanjima kao Hajdukovo za dovođenje 50-godišnjeg talijanskog avanturista koji nikog nije vodio dulje od sezone.
Na kraju, je li dolazak srpskog trenera u Cibonu takav šok i drama ako znamo da i Zadar i Split već imaju odlične srpske igrače, da smo u HNL-u jedne sezone imali desetak igrača iz Srbije, među njima i plavu devetku Komnena Andrića, da su vaterpolo tu igrali i reprezentativci Srbije Miloš Ćuk i Vanja Udovičić i da je i hrvatski izbornik u odbojci bio sad već nažalost pokojni Miroslav Aksentijević? Tko je ono još 1996. pjevao “neka se vrate međ’ Hrvate”? Sve je to normalno i manje čudno iz perspektive devedesetih u odnosu na ovo što se sad ima prilike čuti, pa bi se neupućen čovjek još i zapitao: “Tko lud bježi iz zemlje opće sreće i blagostanja u ovu tugu necijepljenu?”
DA