Mladost zbilja ove sezone nema sreće. Na kvalifikacijskom turniru Lige prvaka u talijanskoj Sirakuzi ostala je bez Bukića, Marcelića i Dašića, sad u važnim četvrtfinalnim utakmicama Eurokupa nije mogla računati na ozlijeđene ljevake Konstantina Harkova i Antu Viskovića. Posebno se osjeća neigranje 24-godišnjeg Harkova koji je u ove tri godine provedene na Savi stasao u jednog od najubojitijih napadača Europe i svijeta. Povoda za razgovor s njim ima još, ali žapca iz Čehova najprije smo priupitali za zdravlje i kako mu se uopće dogodilo da slomi ruku, doduše onu koja mu nije udarna – desnu.
– Nažalost, čovjek ne može birati kada će mu se takve stvari dogoditi. Ruku sam ozlijedio kad sam pao na stepenicama, doktori su otkrili da mi je napukla skafoidna kost. Sad me ne boli, osjećam se dobro i nosim gips. Sljedeći tjedan idem na kontrolni pregled pa ćemo znati kad se vraćam utakmicama – otkriva nam popularni Kosta.
A on je upravo ovih dana odlučio promijeniti sportsko državljanstvo i ubuduće umjesto za rusku nastupati za hrvatsku reprezentaciju. Je li mu bilo teško donijeti takvu odluku?
Dolazak u Mladost pun pogodak
– Pa i nije. Ovdje sam u Hrvatskoj, zapravo u Mladosti, znatno napredovao u karijeri. Treninzima i utakmicama podigao sam svoju igru, ali i svoju tjelesnu pripremljenost. Na kraju krajeva, sada sam i iskusniji, bolji sam igrač i zbog iskustva koje sam ovdje stekao. Moj dolazak na Savu bio je pun pogodak! U klubu su me jako dobro primili, među nama zbilja vlada prijateljsko ozračje. A Zagreb mi se jako sviđa, lijep je i čist. To je prevagnulo, kao i činjenica da ću s Hrvatskom imati daleko veće izglede za osvajanje medalja nego s Rusijom. A moja velika želja je osvojiti olimpijsko zlato!
Neće to biti moguće u Tokiju ove godine, jer će Harkov pravo nastupa za Hrvatsku – ako sve bude u redu – dobiti tek 22. veljače 2022. godine, ali blizu je i Pariz 2024. godine. Bi li Harkov ostao s Rusijom da se ona plasirala u Tokio?
– Ne, to nije bilo presudno, odluku sam u biti donio ranije iako bih, da sam nastupio s Rusijom u Tokiju, pravo nastupanja za Hrvatsku dobio kasnije – kaže Harkov koji je bio i najbolji strijelac Europskog prvenstva u Budimpešti iz siječnja ove godine, kada je postigao 21 pogodak, uz realizaciju od čak 66 posto.
Voli mir Jaruna i Gornji grad
Hrvatski vam jezik, vidimo, ide solidno. S kim se od suigrača najviše družite?
– Pa, hrvatski sam prilično svladao, ipak je to slavenski jezik i blizak je ruskom, iako bih u tome sigurno mogao biti još bolji. Trudit ću se... Družim se sa svim suigračima, ali Dašić mi je cimer u stanu pa s njim malo više razgovaram. Ali sa svima sam u dobrim odnosima.
Na koja mjesta u gradu najradije odlazite, ili ste odlazili dok nije bilo korone?
– Volim se šetati na Jarunu, volim mir koji vlada tamo, to zelenilo i prirodu tako blizu grada. No volim se prošetati i središtem grada, na Gornjem gradu zbilja se ima što vidjeti.
Kako ste se vi uopće našli u vaterpolu? Gdje ste počeli?
– Rođen sam u Moskvi 23. veljače 1997. godine. Moj tata je igrao vaterpolo, pa sam zbog njega i ja izabrao vaterpolo. U Moskvi sam kratko, još kao dijete, trenirao u Torpedu, ali nakon dvije godine preselili smo se u Čehov, to je mjesto oko 60 kilometara od Moskve. Tamo sam igrao za Šturm, a ondje mi je tata i danas trener mlađih kadeta.
U jednom trenutku, točnije u travnju 2019. godine, imali ste problema sa srcem. O čemu se radilo i je li to riješeno?
– Da, imao sam malih problema, događala su se neka preskakanja u ritmu dok bih spavao. Ne znam koji je točno bio uzrok tim smetnjama, ali nakon dva mjeseca sve je bilo u redu. Do ozljede sam bio u dobroj formi, zadovoljan sam, nadam se da će tako biti i kad se vratim – zaključio je simpatični ruski, pardon hrvatski, ljevak.
