Danas u tri države (Austrija, Norveška, Švedska) počinje Europsko rukometno prvenstvo. Ovo je već 14. po redu i bit će sigurno upamćeno po puno stvari. Dobrih ili loših, vidjet ćemo na kraju. Dakle, prvi put se igra u čak tri države.
Za reprezentacije to neće biti problem jer će imati osigurane transfere iz Beča i Trondheima do Stockholma gdje se igra završnica. Ali, za navijače... velik problem. Pogotovo za one čije će reprezentacije prvi i drugi krug igrati u Grazu, odnosno Beču.
U jedan slobodan dan trebat će prijeći 1760 kilometara (Beč – Stockholm), pronaći prijevoz i smještaj. Ništa od svega toga se ne može planirati unaprijed jer se zadnje utakmice drugog kruga igraju u srijedu navečer, a već u petak su polufinala.
Povećanje zbog popularnosti
Prvi put se igra Euro s 24 reprezentacije. Na prvom EP-u, još tamo davne 1994. godine u Portugalu, igralo je 12 reprezentacija. Povećanje na 16 dogodilo se 2002. godine i s tolikim brojem igralo se do 2018. godine. Zanimljivo je da je Hrvatska bila domaćin zadnjeg Europskog prvenstva s 12 (2000. godine), odnosno sa 16 reprezentacija (2018.).
Zašto 24 reprezentacije? Kvalitetu nema, ali su gospoda iz Europskog rukometnog saveza željela da se rukomet popularizira u onim zemljama gdje je taj sport daleko iza ostalih loptačkih sportova.
A jedan od putova popularizacije je prisutnost na velikim natjecanjima. No, veliko je pitanje hoće li nastup Ukrajine, Latvije, Bosne i Hercegovine ili Švicarske znatnije utjecati na popularnost rukometa u tim zemljama. Teško.
Novi je i sistem natjecanja. Na prvih pet Eura igralo se u dvije skupine i prve dvije reprezentacije plasirale su se u polufinale. Povećanjem na 16, igralo se u četiri skupine. Pa bi prve tri reprezentacije išle dalje, u drugi krug, a prva dva iz drugog kruga igrala su polufinale. Tako je bilo od 2002. do 2018. godine.
E, sad se igra malo drukčije. Ima čak šest skupina po četiri reprezentacije, ali iz svake skupine ne idu dalje tri, već samo dvije reprezentacije. Onda se u drugom krugu spajaju po tri skupine, a bodovi iz te jedne utakmice prvog kruga se prenose. U drugom krugu svaka reprezentacija igra još četiri susreta. I na kraju prve dvije reprezentacije idu u polufinale. Ispravljanje kiksova bit će moguće u drugom krugu, ali ne i u prvom gdje samo jedan poraz može biti koban.
Ždrijeb je dobar, ali...
Bez novotarija nisu mogli proći ni suci. U prvom krugu pravdu će dijeliti jedni, u drugom krugu drugi, a u završnici treći sudački parovi. Drugim riječima, u prvom krugu će zviždati slabiji, u drugom malo jači, a u završnici najbolji suci.
Velik broj reprezentacija očigledno je zahtijevao i veći broj sudačkih parova. Kako i među reprezentacijama, tako i među sucima ima boljih i loših. Hrvatska će imati dva para sudaca. U prvom krugu sudit će Jurinović i Mrvica, a poslije Milošević i Gubica.
Što mogu naši rukometaši ove zime? U završnici EP-a nije nas bilo 2018. godine. Nije nas bilo ni u završnici Svjetskog prvenstva 2019. godine. Ne bi baš bilo zgodno da i treće veliko natjecanje ostanemo kratkih rukova. Ždrijeb je dobar. Štoviše, jako dobar.
Na papiru bismo trebali biti prvi u skupini, u drugom krugu na papiru bismo trebali pobijediti bilo koga tko dođe iz skupine u kojoj su Austrija, Sjeverna Makedonija, Češka i Ukrajina. A onda pobijediti ili Španjolsku ili Njemačku za polufinale.
Tako to izgleda na papiru. Samo na papiru. Treba taj status dokazati na parketu. Svaki put uoči Europskog prvenstva vrtimo istu priču – europsko zlato je jedino koje nam nedostaje. Ima li ove godine ta izjava pokriće? Teško pitanje. S puno jačim rosterom nismo osvajali zlatne medalje. Zaključak se sam nameće.
Opet, na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 2017. nitko nam nije davao gram prilike da odemo daleko. A samo nas je promašeni sedmerac Zlatka Horvata dijelio od finala, od medalje.
Svi su nas otpisali i na EP-u u Poljskoj 2016. godine pa smo u zadnjoj utakmici napravili pothvat kakav više nikad neće biti viđen. Pobijedili smo domaćina s više od 11 razlike koliko nam je trebalo za polufinale. Dakle, čuda su moguća. Ne svaki dan, ne svaki put, ali su moguća.
Jesmo li oslabljeni? Imamo najboljeg igrača Lige prvaka (Karačić), najboljeg igrača Barcelone (Cindrića) i jednog od najboljih svjetskih igrača posljednjih deset godina (Duvnjaka). Dakle, nismo baš tako slabi jer drugi takve igrače nemaju...
