Najzanimljiviji susret dosadašnjeg dijela Engleskog prvenstva potpuno je opravdao očekivanja. Fešta na stadionu i oko njega. Izvrsni potezi, prilike i pogoci zabavili su 70-ak tisuća gledatelja koji su bili dovoljno sretni i domogli se vrijedne ulaznice. Meni je “zabava” počela vrlo rano, oko šest, kada sam hvatao vlak za Manchester. Kišna jutra u Nottinghamu i nisu neki doživljaj, ali na sreću, neradni je dan i nije gužva. Na putu prema željezničkom kolodvoru prošao sam pokraj spomenika Brianu Cloughu koji još uvijek čeka Forestov povratak među najbolje. “Načekat će se, jadan”, pomislio bi svatko.
Manchester United ima svoje navijače diljem svijeta, koji su raznim kombinacijama pokušavali stići do Old Trafforda na taj prvi engleski sudar Mourinha i Guardiole. U vlaku je bilo nekoliko Nijemaca koji su noćnim letom stigli iz Berlina u Birmingham, a onda preko Nottinghama vlakom do Manchestera.
Stigao i 70-godišnji Nijemac
– Nismo umorni, imali smo pojačani doručak, s nekoliko dodatnih piva na aerodromu – smije se i objašnjava ovaj engleski doručak na njemački način Gerd Junke koji je ujedno i najstariji član ove zanimljive družine, čini mi se na pragu sedamdesete.
– United pratim još od dječjih dana. Svake godine barem jednom odem na mjesto pogibije Busbyjevih beba u München i odam počast najboljoj nogometnoj generaciji u povijesti. Manchester United više je od života – dodao je.
U Sheffieldu se vlak napunio i uskoro smo s pjesmom ušli u Manchester.
Na ulicama zanimljiva mješavina povratnika iz noćnog života i većinom turista u crvenim majicama koji pokušavaju saznati kako doći do Old Trafforda. Prošlo je dosta vremena otkad sam ovdje bio posljednji put, ali još uvijek autobusna linija X50 iz centra vozi do Unitedova stadiona. Gužva i u autobusu, mnogi su prepuni, pa i ne staju na stanici ispred kolodvora. Morao sam dva propustiti prije nego što se treći vozač smilovao i zaustavio “double decker” na stanici u središtu grada. Poluoblačno jutro sada se već pretvorilo u prekrasan, sunčan dan. U blizini Old Trafforda gužva. Uobičajeni nogometni folklor sa šalovima i dresovima na svakom koraku. Prodavači glasno nude svoju robu, pokušavaju nadjačati buku koja dolazi od obližnjih pokretnih pečenjara. Sve je začinjeno tradicionalnom mješavinom mirisa engleskog “fish and chipsa” i curryja.
Ulazak u pub se plaća
“Trafford pub” nalazi se ispred istočne tribina i tamo se trebam naći s Marijem Čuvalom, tajnikom hrvatskog kluba navijača Manchester Uniteda. Na ulazak u pub čeka se u redu, a ulaznica stoji jednu funtu, naravno bez konzumacije. Mario i društvance lagano se zagrijavaju za utakmicu.
– Desetak nas je iz Hrvatske, nekoliko skupina, iz Zagreba, Splita i Slavonije. Samo da pobijedimo, pa ćemo onda slaviti. Nisam još siguran hoću li uopće ući na stadion, jer još nemam ulaznicu, ali trebalo bi sve biti u redu.
Poslije se Mario slikao na stadionu, što znači da je sve zaista i bilo u redu. Sve, osim rezultata (City je pobijedio s 2:1).
U Premier ligi organizacijski dio savršeno funkcionira i kada ste dio sustava, ne razmišljate ni o čemu. Za utakmice se akreditirate, što bi rekli po naški, “onlajn”, nitko ništa ne pita, a papiri čekaju na ulazu u stadion. Tako je bilo i ovaj put, uz malu iznimku. Djelatnica press-službe ispričala se što nas nekolicinu zbog velike gužve ne može smjestiti na tribinu namijenjenu novinarima. Njihovo pričuvno rješenje pokazalo se sjajnim.
Sjedio sam gotovo pokraj Pepa, prvo mjesto uz prolaz od njegove klupe do tehničkog prostora uz teren. Svim nogometnim zaljubljenicima ovo je mjesto iz snova jer sjajno je gotovo čitavo vrijeme biti uz Pepa, koji je davao upute svojim pomoćnicima. Najčešća riječ koju je ponavljao čitavo vrijeme nije bila baš pristojna, pa je nećemo ovdje ponoviti.
Pep i Jose svaki na rubu svojega prostora, šire ruke, skaču, vrlo slični u nastupu. Derbi je još jednom ponudio spektakl, engleski nogomet u svom najboljem izdanju. Bio sam na gotovo svim premierligaškim stadionima, ali Old Trafford je zaista nešto posebno, navijali za United ili ne.
