Prvi gost drugog dana Sunset Sports Media Festivala bio je Ivica Kostelić. I bio je to pun pogodak jer bio je to jedan od najboljih nastupa u ove tri godine trajanja ovog međunarodnog okupljanja čimbenika sportske industrije.
Kostelićev panel naslovljen je s "Iza granica" a Ivica je u Zadru bio na proputovanju.
- Krećem prema Atlantskom oceanu, sutra startamo u ovo vrijeme. Od Britanije u Irsku i nazad. Nakon srpnja nadam se odmoru.
Razgovor je vodio Damjan Rudež, direktor sadržaja ovog sportskog festivala, čije je prvo pitanje bilo ovo:
- Imaš suprugu i troje djece i svugdje si. Tko organizira tvoje vrijeme?
- Istina je da ponekad poželim da je dan duži. Inače, ja imam čak četvero djece što čini moj dan još kraćim. Bio sam u skijanju puno godina, na takvoj razini da nisam stizao ništa raditi pored toga. Svake godine sam imao tri tjedna odmora koje sam koristio za stvari koje nisam stizao. Uvijek sam imao puno interesa, uvijek u pokretu. Sva ta energija bila je usmjerena u skijanje. Nakon što sam završio natjecateljsku karijeru, nakon 30 godina utrkivanja, odjednom imam vremena raditi druge stvari. Odjednom se dogodio bum, oslobađanje energije. Poželio sam jedriti Atlantskim oceanom, otići na Aljasku, na Grenland i slično. Neki kažu da je to kriza srednjih godina, no kod mene to nije. Kada skijaš ti nemaš vremena za bilo što drugo. Studirao sam i trebalo mi je 10 godina da završim faks. A sada konačno imam vremena.
- Možeš li nam pričati više o jedrenju preko Atlantika. Pretpostavljam da ti je pomogla otpornost stečena u skijanju?
- Dok sam se natjecao, pratio sam oceansko jedrenje. Za mene je to granica ljudske izdržljivosti. To je divljina, nema pravila osim pravila prirode. Mi u životu uvijek pokušavamo prilagoditi stvari prema čovjekovoj mjeri. U oceanskom jedrenju ne možeš otkazati utrku nasred oceana. Što se dogodi moraš ići kroz to. Kao što je Churchill govorio " kada ideš kroz pakao nastavi dalje". U tim uvjetima teško je preživjeti a još se morate i utrkivati. To me intrigiralo. Htio sam to osjetiti. Nisam imao puno jedriličarskog iskustva ali sam proveo puno vremena na moru jer smo svako ljeto provodili na Mljetu. To je čista priroda, nismo imali niti struju, samo kišnicu. More je uvijek bila moja prva ljubav i zato sam htio izaći na ocean. To je strašno mjesto. Moraš se suočiti s onim čega se bojiš. Moraš ići preko granica. Na oceanu si na limitima a moraš gurati dalje. U skijanju ti možeš stati i otići u hotel na fini ručak, na oceanu ne možeš stati i otići u hotel. Ondje si mokar, jadan, uplašen no nekako se na to navikneš. Nakon toga sam shvatio da moj cilj nije postizanje rezultata nego postati komforan u nekomfornoj situaciji.
- Život sportaša je mazohističan. Moraš sebe uvesti u nekomforne situacije. Tijelo te boli, moraš svaki gram sebe gurati dalje. To je mentalna igra?
- U mnogim stvarima je tako no ovo ti iskustvo daje čistu perspektivu. Kada ideš preko granica i vratiš se u stvarni život uvjeriš se da većina situacija za koje si mislio da su teške zapravo nisu ništa. Zbog čega se ja zapravo ljutim. Ovo je ništa. I tako rasteš kao osoba. Kada u normalnom životu trebaš donositi odluke, vidiš sve jasnije. Ne bojiš se ničega. Strah je naći se u oluji nasred oceana, 1000 kilometara od prve osobe. Kad se vratiš u stvarni život nema straha, vidiš da je većina tvojih strahova fabricirana.
- Slušajući te očito je da si posvećen pomicanju granica. No, kako je s resursima, kako uspijevaš sve to organizirati u poslovnom smislu?
- U skijanju imaš tim, samo uzmeš skije i ideš jer deset ljudi je oko tebe. Rade na skijama, postavljaju kolce, netko kupuje avio karte i tako redom. Prirediti brod za oceansko jedrenje, s malim proračunom, je iscrpljujuće. Hvala mojim sponzorima, ACI mi život čini lakšim. Ja sam čovjek od akcije a ne od biznisa. Netko kaže "akcija" i ja krećem. Ono što je prije akcije ja nisam poznavao. Ne znam kako pregovarati. Prije par godina nisam znao kako platiti moje račune. Kada dođeš iz top sporta, to je PTSP situacija, izgubljen u svemiru. Imaš 40 godina i nemaš pojma kako stvari idu. Sada vidim tu drugu dimenziju. Nemam veliki tim, radim na svom brodu sa svojim prijateljima. Pokušavam naći svoj put u tom svijetu. Izgraditi mali tim koji će raditi na mom brodu. Kada se pripremaš za oceansku utrku to je dva tjedna u luci, po 14 sati dnevno radiš. I na startu si već umoran. To je najbliže amaterskom sportu jer moraš sve sam.
- Da li bi rekao da si sada komforan u biznis dijelu priče?
- OK, osjećam se malo bolje nego par godina prije no to nisam ja. Biznis je u jednu ruku vrlo sličan sportu. Stvar je da imaš određeno samopouzdanje kada stvarima pristupaš. Ako imaš cilj ti si usmjeren prema tom cilju. Pokušavaš sve da to postigneš. U biznisu ima više komponenti da dosegneš cilj. U sportu je sve čisto, nema drugih opcija. U biznisu to je suradnja s ljudima, moraš ići naprijed pa nazad, puno načina da postigneš cilj. Slično je što obje stvari imaju cilj no biznis je kompliciraniji. Sport ima jasna pravila, u biznisu je danas trica na dva metra a sutra na 40 metara. U košarci je uvijek na istoj udaljenosti.
- Gdje je skijanje danas? Razvija li se u dobrom smjeru ili...?
- Problem skijanja jest što oni koji ga vode ne mare za sport kao takav. Neki sportovi su sretni jer imaju konkretne kriterije. U nogometu se igra 90 minuta, ne možeš igrati 60 minuta. Kriterijska razina je uvijek tu. U skijanju kriteriji idu dolje a to znači da smo sve dalje od nemogućih postignuća i to je onda manje zanimljivo ljudima. A oni vole kada ljudi pokušavaju postići nemoguće stvari. Što si dalje od toga manje si zanimljiv. Skijaški kriteriji degradiraju. S druge strane, novi sportovi, poput slobodnog skijanja, to je ljudima "vau". To ljude privlači. Skijanje je spustilo svoje kriterije i zbog toga sport pati. Danas su čelni ljudi fokusirani na spektakl i novac, tu je i uloga medija velika, i odjednom imamo problem - to mora izgledati dobro na televiziji. Dobar primjer je bila sljemenska utrka Svjetskog kupa. Bila je inspekcija, u ljeto, i glavni sudac utrke kaže da bi trebalo skratiti utrku. Zašto bismo trebali skratiti? Zato što su sportaši umorni u donjem dijelu staze. Moj otac koji je "hard core" trener govori "uštipni me, da vidim da li sanjam". Zamislite da nogometni sudac okonča utakmicu u 60. minuti jer su igrači umorni.
- Hipotetski, kada bi postao šef svjetskog skijanja, što bi bili tvoji prvi koraci?
- Insistirao bih na održavanju visoke natjecateljske razine i nastojanja postizanja nemogućeg, Morate držati razinu vrlo visoko, najviše što možete. Ljude će to zanimati. Moraš samo brinuti o standardima najviše kvalitete. Ako svi misle da nešto svi mogu, to više nije sport. Mi nismo ovdje zbog televizije nego da odlučimo tko je najbolji. Bez televizije nema sporta, to je točno, no ne smijemo zaboraviti zašto smo tu, da vidimo tko je najbolji. Inače prodaješ loš proizvod a kada to ljudi shvate dobar marketing ti neće pomoći.
Nakon ovog pitanja uslijedilo je još nekoliko iz publike.
- Kad ste već rekli da vam je ocean veća strast nego planine, zašto niste odlučili jedriti?
- Kada ste klinci to je više odluka vaših roditelja nego vaša. Možeš probati različite sportove kao klinac, no kao dijete jedini sport s kojim sam se bavio su bili skijanje, hokej i rukomet. Najviše sam uživao u skijanju i to je bio moj izbor. Da su roditelji odlučili drugačije možda bih bio nogometaš. Kada sam imao sedam godina, nisam ja govorio "ja hoću biti skijaš", no ako ti je to zabavno onda je to ono što ćeš izabrati. A u skijanju moraš izabrati vrlo rano.
- Je li vam sada žao?
- Ne, nije. Skijanje je najljepši sport na svijetu i bio je veliki privilegij biti skijaš.
S obzirom na to da stalno insistirate na pomicanju vlastitih granica, ima li za vas dana relaksa?
- Ono što volim o skijanju kao i jedrenju jest da si okružen prirodom. I to te dodirne, čak i ako si od čelika. Kada je moje zdravlje bilo loše i rezultati nisu bili dobri, novinari nisu prestajali pitati zašto se i dalje skijam. U suštini, htio sam biti vani. Kada je snijeg na borovima, svježi snijeg, sve je bijelo, tamo želim biti. Postoje takvi momenti i danas, stanem i uživam. Na oceanu se utrkuješ danima i imaš vremena gledati oko sebe. Čak i kada su oluje, kada si ustrašen, valovi od deset metara, ti se ne možeš nauživati. Gdje bih drugdje ovo mogao doživjeti?
Postoji li neki preostali strah kojeg niste svladali?
- Naravno. Strah je normalna stvar. Moraš imati strah. Jedino pitanje je gdje taj strah počinje. Kada se ne osjećaš dobro u lošoj situaciji to je normalno. Postoji priča da su Vikinzi osvajali svijet jer su tražili strah. To ima smisla jer uvijek pokušavaš gurati naprijed. Živimo u vrijeme adrenalinskih naraštaja. Ljudi žele ići preko granica. Gdje je taj limit, no on će uvijek biti. Druga stvar je pitanje gdje je taj rub. Jedini ljudi koji znaju gdje je su oni koji su prešli preko njega.
Čitao sam jedan od intervjua u vrijeme kada si se oporavljao od teških ozljeda i zato si bio istinska inspiracija za mene a vjerujem i mnoge druge sportaše.
