Prošlo je više od osam mjeseci otkako sam se posljednji put spustila između kolaca, no organizatorima nisam dopustila da me "skinu" s tog zadatka.
Da nisam zbog problema s astmom odlučila propustiti sezonu, do danas bih u nogama imala barem sto skijaških treninga u sezoni, ovako ih imam samo deset. I to vrlo turističkih. U međuvremenu sam izgubila pet kilograma mišića, a i dani su mi se promijenili. Prije bih jutro provodila na snijegu, a popodneva u teretani, a sada sjedim u uredu ili stojim u ciljnoj ravnini.
Kada sve to zbrojim, mislila sam da će mi povratak na Crveni spust biti šok. Večer prije počela sam iz ormara vaditi opremu, bila je to ista rutina koju sam ponavljala petnaest godina, a sada mi se činilo kao da to radim prvi put. Bojala sam se da što ne zaboravim, natrpala sam u ruksak i što mi je trebalo i što nije.
Stala sam na start, bez zagrijavanja, bez ogleda staze, bez ičega, isključila sam mozak i uključila "autopilot". Osjećala sam jedino to da sam se "vratila kući".
Ušla sam u cilj zadihana i s osmijehom na licu, bilo je odlično, kao da nikad nisam ni stala. Shvatila sam da i dalje pripadam tom skijaškom svijetu. I budem li se vratila na stazu, vratit ću se u nešto što mi je toliko poznato da se nikada ne može zaboraviti.
