Vrijeme je u nedjelju navečer stalo. Petnaest tisuća ljudi zaboravilo je na neplaćene račune, recesiju i šefa na poslu. Petnaest tisuća ljudi silno je željelo samo jedno.
No, danas u Zagrebu nije bio Božić.
Kad je petnaest tisuća ljudi viknulo 'Hrvatska', Arena se rušila.
Ali kad je u petnaest tisuća grla zastala riječ, ništa više nije bilo isto.
Nijedna truba, ni jedan dlan, ni jedno grlo ne mogu biti glasniji od petnaest tisuća ljudi koji šute.
- Tu su dečki iz Cibone - rekao mi je kolega nešto prije početka.
– Tu su i tenisači, s Davisova kupa, a čuo sam da su i rukometašice...
Svatko tko je ikako mogao kročiti u Arenu, došao je bez iznimke – biti dijelom sportske hrvatske povijesti i osjetiti okus slavlja prvaka svijeta.
I osjetili su. Bilo je gorko. I nitko se tome nije nadao.
- Nemojte se sad predati! – viknuo nam je pomoćni trener Cibosa kad smo krenuli k izlazu shvativši da večeras Hrvatska neće slaviti.
Svaki će pravi sportaš reći da se ne treba predati, da utakmica traje do posljednje sekunde, da treba čista obraza podnijeti poraz...
Nažalost, bilo je na tribinama malo onih koji se nisu predali.
"Najbolja publika na svijetu" koja je hrvatske rukometaše nosila baš svake sekunde od one prve utakmice u Splitu, koja nije trošila samo novac kupujući besmisleno skupe karte, koja je živjela, disala i sanjala rukomet, koja je dokazala da ima još sportova osim nogometa koji će pokrenuti "ludilo", kojoj je danima u životu samo jedno bilo vrijedno...
Upravo ta publika izgorjela je onda kad je najmanje trebalo.
Ma neka su suci protiv nas, neka se Francuzi izvuku s grubim i podlim potezima, neka to nije sportski, neka, to ide na njihov račun, ne na naš.
Onakva publika nije se smjela predati.
A upravo je to napravila onog trenutka kad se iz petnaest tisuća grla zaorila ružna riječ i kad je na teren doletjelo prvo Labello...
I tad je sve krenulo nizbrdo.
Nije sve bilo fer, moglo je ispasti drukčije, puno je značila sreća...
Božić je danas ipak bio nešto zapadnije.
Kad očekuješ najgore, a nadaš se najboljem, nema kraja veselju ako se najbolje desi.
Kad očekuješ najbolje, a pomišljaš na najgore, možeš se veseliti pobjedi i podnijeti poraz.
Kad očekuješ samo jedno i niti ne pomišljaš na najgore... Onda ti spasa nema ako izgubiš.
Od svih naših koji su stajali na onom teškom postolju, tek malo nižem od onog na kojem su bili uvjereni da će stati, jedan od njih nije oko vrata stavio srebrnu medalju, jedan nije htio pipnuti pehar.
I možemo ga voljeti koliko god je to moguće, ali to nije bilo sportski.
Kao što nije bilo sportski boriti se protiv poraza upaljačima.
- Nije trebalo ovako završiti... – rekla sam kolegi nekoliko minuta prije kraja.
Ovo je trebala biti bajka. Bajka s vilenjacima, kaubojima, vilama i herojima.
Marijan Ban otpjevao je "Vilu", a gotovo je nitko nije čuo.
Medalju oko vrata nije htio staviti samo onaj jedan. Ali nije ju stavila ni publika.
Umjesto bicikla, za ovaj smo Božić dobili pidžamu. I nije nam najbolje sjelo...
Bilo je lijepo u Hrvatskoj, doviđenja...
